Zvonimir Kolak poručuje kako od nogometa ne odustaje. Kao i da odlazak iz Kluba ne znači „Zbogom“ već „Doviđenja“

ŽNK Osijek oprostio se od Zvonimira Kolaka, trenera koji je čak 12 godina svoje karijere dao bijelo-plavim djevojkama i njihovim uspjesima na domaćim i inozemnim travnjacima. Od čovjeka koji je posvetio život nogometu, te koji je predanim radom napunio vitrine ŽNK Osijek pobjedničkim pokalima.

Kolak je rođen 1952. godine, u Osijeku, a za sebe kaže da je pravi Esseker od glave do pete. Naime, u gradu na Dravi je završio fakultet, zaslužio mirovinu u OLT-u i privatnom poduzetništvu, te paralelno, nakon igračke karijere, čak 40 godina stajao uz bijelu crtu na travnjacima. U ŽNK Osijek došao je kako kaže privremeno, da bi upravo u ovome Klubu doživio vrhunac svoje trenerske karijere.

Sadržaj se nastavlja...

"Kao igrač prošao sam nogometnu školu NK Osijeka gdje sam dobio i svoj prvi ugovor, a nogometnu karijeru završio sam nakon povrede u 29. godini. Potom sam kao trener volontirao u mlađim kategorijama NK Metalca, školovao se za trenera nogometa pri fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu i preuzeo pionire, a kasnije i seniore u „Metalcu“. U ŽNK Osijek došao sam u veljači 2011. godine. Tada je trener seniorki bio Pavao Majer koji je zbog zdravstvenog stanja morao napraviti pauzu od trenerske pozicije. U to vrijeme ja sam u NK Osijeku bio trener mlađih kategorija i na poticaj Uprave prešao sam na poziciju glavnog trenera u ŽNK Osijek. Dogovor je bio da ostanem samo 6 mjeseci, dok se Majer ne vrati. No, sudbina je htjela drugačije i Majer se zbog zdravstvenog stanja nije vratio. Tu smo godinu završili kao prvaci, igrali smo kvalifikacije za Ligu prvaka gdje smo bili među 32 najbolja kluba u Europi. Kada su ti svi uspjesi „sjeli“ ponuđeno mi je da ostanem. I ostao sam, u kontinuitetu gotovo 12 godina."

Svoju trenersku karijeru u ŽNK Osijek Kolak dijeli na dva djela. Prvi koji je u Klubu proveo kao trener seniorki, i drugi u kojemu je preuzeo Školu nogometa kao trener kadetkinja.

"Od 2011. godine sa seniorskom ekipom osam godina za redom osvojio sam prvenstvo i Kup, a dva puta smo prošli i kvalifikacije za Ligu prvaka. Mogu slobodno reći da je to razbolje bilo zlatno za moju trenersku karijeru. Sve što mi je bilo najljepše vezano uz nogomet dogodilo se tada, posebno između 2016. i 2018. godine. Kada sam preuzeo u potpunosti seniorsku ekipu taman je bilo vrijeme za izmjenu generacija koju je Majer netom započeo. Bio je to stresan proces, ali jako uspješan. Iz njega je izašao val velikih igračica od kojih neke i danas igraju, poput Maje Joščak, Kristine Nevrkle, Izabele Lojne. One su tada bile u punoj snazi, uvijek na treningu redovne, uvijek davale 100 posto od sebe. Zajedno smo rasli. Ja kao trener, one kao igračice. No, nikako ne želim umanjiti posljednje tri i pol godine koje sam proveo u ŽNK Osijek Školi nogometa gdje sam preuzeo kadetkinje. One su se tada natjecale u drugačijem formatu, igrajući utakmice unutar županije, uz periodična okupljanja na nacionalnom nivou. Tu smo dvije godine osvojili prvo mjesto. S kadetskom sam ekipom i prešao na aktualni sustav natjecanja u kojemu smo jednom bili drugi i na kraju posljednje sezone peti. No ono što je najvažnije, radio sam ponovno s jednom novom generacijom igračica koje trenutno postepeno prelaze u seniorke. Uz sad već standardnu prvotimku Barbaru Živković, seniorsku karijeru u ŽNK Osijeku polako započinju i Klara Barišić, Ana Bodza…"

Uz trenersku poziciju u ŽNK Osijek, Kolak je nekoliko godina proveo i na čelu ženske nogometne reprezentacije. Od 2014. do 2016. godine kao trener i izbornik uz bok Marije Damjanović, a do 2017. godine samostalno u ulozi izbornika.

"U to vrijeme igračice ŽNK Osijek bile su najbolje igračice u Hrvatskoj. U kojem razmjeru pokazuje primjer da je od 18 djevojaka u reprezentaciji u prosjeku bilo 11 igračica iz ŽNK Osijek. Kada sam odlazio okupljati reprezentaciju sa sobom sam vodio gotovo cijelu prvu ekipu Kluba! Bilo je to stvarno posebno vrijeme. Što se rezultata tiče, obzirom da smo uvijek za protivnike, između ostalih, imali jake njemačke i ruske ženske nogometne reprezentacije, postigli smo najbolje što smo mogli u tu vrijeme. Svakako smo ostvarili dobar međunarodni pomak prema naprijed. Kada sam preuzeo reprezentaciju Hrvatska je bila na 38. mjestu u Europi i 75. mjestu u svijetu, a kada sam ju napustio došli smo po rejtingu između 32. i 33. mjesta u Europi, a na svjetskoj razini na 67. mjesto."

Svi ovi uspjesi Zvonimiru Kolaku svakako daju za pravo na glas promišljati o budućnosti ŽNK Osijeka, o prednostima i nedostatcima pozicije u kojoj se Klub trenutno nalazi.

"Posljednje dvije godine ženski nogomet je doživio uzlet. Krovne organizacije poput FIFA-e i UEFA-e, okrenule su se prema ženskom nogometu i počele u njega ulagati. Što je presudno. Bez ulaganja nema napretka jer je najvažniji segment za ozbiljnu, nogometnu ekipu kvalitetna infrastruktura. To je ujedno ono što ŽNK Osijeku trenutno nedostaje za titulu. Ja tvrdim da ŽNK Osijek sada ima najbolje igračice, to uopće nije upitno. No, uz sve napore Uprave Kluba, na žalost, nema infrastrukturu koja može pratiti tu igračku kvalitetu. Na „Mačkamami“ su na kraju sezone na jednom terenu paralelno trenirale mlađe pionirke, starije pionirke, kadetkinje i seniorke. Utakmice „A“ ekipa svaku polusezonu igra na nekom drugom travnjaku. Djevojke su željne igre, pobjeda, spremne, ali problem je nedostatak travnjaka uz koji se veže osjećaj pripadnosti. Nedostaje im „gnijezdo“ u kojemu se redovno trenira bez ometanja, na kojemu se igraju utakmice, na koje dolazi publika. Iza osvojenog prvog mjesta jedne ekipe stoje redom: predsjednik kluba, tajnik, trener, „oružari“ i kontinuitet u svakom smislu. Spas za ŽNK Osijek bio bi „Pampas“, nove prostorije, stalan teren, da djevojke znaju gdje im mjesto. Također, i u trenerskom smislu važno je osigurati kontinuitet. Ja sam osvajao s djevojkama prvenstva djelom i jer sam bio s njima 8 godina bez prekida. Dovoljno mi je bilo da ih pogledam da znam kako dišu. I to ŽNK Osijeku sada nedostaje. Druge ekipe koje su visoko na ljestvici u spomenutim segmentima imaju bolju startnu poziciju. U Zadru, Zagrebu, Splitu imaju svoj nogometni dom. Zbog toga na njih i službene osobe, suci i krovne institucije drugačije gledaju. Doživljavaju ih ozbiljnije, prilaze im s većom dozom poštovanja. To nije nešto što treba zanemariti. Svim srcem se nadam da će Osječke prvoligašice prigrliti muški nogometni klub i tako im pomoći ostvariti visoke ciljeve, već u sezoni koja kuca na vrata."

Zvonimir Kolak poručuje kako od nogometa ne odustaje. Kao i da odlazak iz Kluba ne znači „Zbogom“ već „Doviđenja“.

"Nogomet ostaje u ljudima kao što sam ja. Uvijek će biti sastavni dio mogao života. Ja sam nogometni trener, ne mogu se od toga odvojiti. Moja obitelj i svi koji me poznaju to znaju, i ništa drugo niti od mene niti ne očekuju. No, bez obzira na moje godine ne osjećam se spremno preuzeti neke druge pozicije u ŽNK Osijek koje su mi ponuđene, a i kao trener kadetkinja, moram priznati, da sam sve teže počeo podnositi gostujuća putovanja. Drago mi je da je Uprava Kluba to shvatila, i da smo se nakon toliko prekrasnih zajedničkih godina rastali prijateljski, bez gorčine. Da odlazim samo s puno lijepih uspomena na sve igračice i vrijedne ljude s kojima sam radio. Dosta tih uspomena odnosi se na Branka Perkovića koji je bio uz mene kao trenera. Bio je čovjek velikog srca i duše, živio do posljednjeg daha za nogomet. Nisam do sada spomenuo ni Violetu Baban, a to ne smijem propustiti kada pričam o divnim ljudima iz ŽNK Osijek. Ona je bila moja kapetanica, fantastična osoba, odlična igračica, „ljepilo“ ekipe. Posebno mi je drago da ni nakon prestanka igračke karijere nije otišla iz Kluba. Uvijek je tu negdje. Tako nikada neću ni ja. Vidimo se već na slijedećoj utakmici!"