Iako je danas njezin prostor pomalo opustošen i zaboravljen, osječka je Šećerana bila i ostala primjer industrijskih nacionalnih postrojenja koji su pridonijeli velikom gospodarskom i tehnološkom razvoju Slavonije i Baranje

Osječka Tvornica šećera prije tri godine zatvorila je svoja vrata. Više od 400 njezinih radnika ostalo je tada bez posla, a društvo danas djeluje pod novim nazivom Novpros u sastavu Termes grupe, čiji je većinski vlasnik poduzeće Žito.

Iako joj je budućnost i dalje neizvjesna, riječ je o tvrtki s bogatom prošlošću. Prije svega, potencijal za proizvodnju šećera iz šećerne repe počeo se prepoznavati još polovinom 18. stoljeća kako u cijelom svijetu, tako i kod nas. Do tada se šećer dobivao uglavnom iz šećerne trske.

Sadržaj se nastavlja...

Prva tvornica namijenjena industrijskoj preradi šećerne repe na našim prostorima osnovana je 1752. godine u Rijeci te je bila jedna od najvećih takvih rafinerija u Europi. Do kraja 19. stoljeća tadašnja Austro-Ugarska Monarhija posjedovala je već oko 200 šećerana koje su proizvodile isključivo sirovi šećer iz repe.

Potencijal za ozbiljniju proizvodnju šećera iz repe prepoznat je upravo u Slavoniji, pa se 1836. osnovala šećerana na vlastelinstvu Adamovića u Čepinu i djelovala je do 1853. godine. Druga se rafinerija osnovala u Virovitici 1846. na vlastelinstvu kneza Schaumburg-Lippea te je također radila relativno kratko, odnosno do 1858. godine.

Ipak, i dalje nedovoljno iskorišteni slavonski prirodni resursi nagnali su proizvođače na to da, nakon temeljno provedenih dugogodišnjih istraživanja o uvjetima uzgoja šećerne repe na navedenom području, početkom 20. stoljeća osnuju šećeranu upravo u Osijeku.

Tako se 24. rujna 1905. godine na prostorima osječkog Donjeg grada otvorilo Prvo hrvatsko-slavonsko dioničko društvo za industriju šećera, izgrađeno prema nacrtu češkog arhitekta Viktora Beneša. Budući da domaći investitori nisu imali dovoljno financijskih sredstava, a ni znanja o načinima ulaganja, nova je rafinerija nastala udruženim investicijama češkog kapitala Živnostenske banke i domaćeg kapitala Prve hrvatske štedionice.

Osječka Šećerana početkom 20. stoljeća; FOTO: Dražen Kušen i Domagoj Topić

Osječka je Šećerana prvotno bila označila ne samo iskorištenost prirodnih sredstava, nego i priliku za perspektivno investiranje, povećanje financijskih prihoda, proširenje gradske infrastrukture, otkup novih proizvoda i mogućnost ostvarivanja karijere brojnih domaćih i inozemnih radnika. Osim toga, širi se sloj stanovništva napokon mogao nadati kupovini jeftinijeg domaćeg šećera.

Nakon davanja uporabne dozvole, prvu je kampanju prerade šećerne repe navedena tvornica započela sredinom rujna 1906. godine. Osječka je Šećerana tada proizvodila različite oblike šećera poput kristala, praha, kocke, šećerne glave, melase i sušenih repinih rezanaca, a dnevni joj je kapacitet obrade šećerne repe iznosio 700 tona.

Proizvodnja šećera u kocki u osječkoj Šećerani; FOTO: Josip Manc

U skladu s dinamikom rada i proizvodnih procesa, Šećerani je uvijek za vrijeme kampanje bio potreban veći broj radnika u odnosu na ostatak godine. Tako su se u njoj, između ostalih, zapošljavali sezonski radnici za čiji su se smještaj, u okviru navedene tvrtke, postavljali radnički šatori, dok su se nakon nekog vremena za njih krenuli graditi stanovi.

Na daljnji razvoj poslovanja osječke Šećerane znatno je utjecao Prvi svjetski rat, no nije ga zaustavio. Tako je 1925. godine spomenuti objekt po prvi puta rekonstruiran, dok se dnevni kapacitet prerade šećerne repe povećao sa 700 na tisuću tona. Pet godina nakon toga narastao je za još 500 tona.

Panorama osječke Šećerane 1937. godine; FOTO: Ivan Roch

Ipak, bombardiranjem 14. lipnja 1944. godine u sklopu Drugog svjetskog rata, tvornica je doživjela nova oštećenja te se posljedično suočila s nedostatkom radne snage. Uslijed promjene društveno-političkih odnosa u poslijeratnoj Jugoslaviji, dioničko je društvo nacionalizirano te je promijenilo ime u Tvornica šećera Osijek.

Budući da je 1953. godine došlo do prvog strateškog pripajanja dvaju srodnih osječkih industrija u jedan subjekt, društvo se sljedećih osam godina nazivalo Tvornica šećera i kandita u Osijeku. Jedni od njezinih najpoznatijih proizvoda bili su bomboni ''Plavi 9'' pakirani u dizajnirane limenke.

FOTO: Facebook/Osječki vremeplov (Miro Buljubašić)

S obzirom na snažnu industrijalizaciju zemlje, druga je polovica 20. stoljeća u osječkoj Šećerani bila obilježena čestim modernizacijama pogona, masovnim zapošljavanjima djelatnika (1980. godine tvrtka je zapošljavala više od dvije tisuće radnika) i stalnim povećanjima proizvodnih kapaciteta (u pedesetim godinama prosječno je prerađivala 2500 tona repe dnevno).

Navedena je tvornica, stoga, zauzimala sami vrh jugoslavenske šećerne industrije, sve do Domovinskog rata. Budući da se Šećerana nalazila na prvoj crti bojišnice te je na nju palo oko 980 granata, sva su njezina postrojenja i objekti iznova pretrpjeli velika oštećenja, dok su brojni njezini radnici smrtno stradali. Ukupna se šteta tvornice tako procjenjivala na oko 40 milijuna njemačkih maraka.

Osječka Šećerana osamdesetih godina; FOTO: Facebook/Osijek osamdesetih (Anica Nikolić)

Završetkom Domovinskog rata, točnije 1994. godine poduzeće se pretvorilo u dioničko društvo, a početkom je novog tisućljeća privatizirano i modernizirano. Godine 2005. vlasništvo nad Šećeranom tako je preuzeo Industrijsko-poljoprivredni kombinat (IPK) Kandit (nekadašnji IPK Osijek), pa je tvrtka tada poslovala pod imenom Kandit Premijer d. o. o. Osijek.

Pet godina nakon toga došlo je do poslovnog povezivanja Kandita i Žita, pa je konditorsko poslovanje izdvojeno u zasebnu tvrtku Kandit, dok je matično poduzeće IPK Kandit preuzelo upravljanje ostalima i promijenilo ime u Kandit grupa d. d. Godinu dana iza toga izmijenilo je naziv u Termes grupa Osijek.

Jedan od pogona osječke Šećerane danas; FOTO: Davor Javorović/PIXSELL

Nakon punih 116 godina, 2021. društvo se kompletno prenamijenilo te više ne proizvodi niti šećer, niti šećernu repu. Poslali smo upit Žitu koji su budući planovi za tu lokaciju i što će se graditi na tom pomalo opustjelom prostoru na gradskoj periferiji, no do trenutka zaključenja članka nismo dobili odgovor.

Ipak, na zlatno doba ove tvornice podsjeća nas Šećeranski most kao idealna poveznica Donjeg grada i Juga II. U njegovoj se blizini nalazi Šećeranski zid koji predstavlja prvi zid za legalno crtanje grafita u Osijeku te tako unosi šarenilo i makar malo veselja u industrijsko sivilo i pustoš.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Osim toga, zaposlenici osječke Šećerane posebno su pridonijeli razvoju osječkog školstva i kulture. Zahvaljujući njihovoj inicijativi, 1956. godine s radom je započela Tehnička škola i prirodoslovna gimnazija Ruđera Boškovića u Osijeku na Zelenom polju, dok se HKUD ''Osijek 1862'' od svojih osnutaka sastaje u prostorima Šećeranskog doma.

Osječka Šećerana iz zraka; FOTO: Google Maps

Iako je danas njezin prostor pomalo opustošen i zaboravljen, osječka je Šećerana bila i ostala primjer industrijskih nacionalnih postrojenja koji su pridonijeli velikom gospodarskom i tehnološkom razvoju Slavonije i Baranje. U preko stotinu godina svojega djelovanja, navedena je tvornica ispisala povijest koja nikada neće biti zaboravljena.