Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe“, kaže Marijan

Portal Hrvatske vatrogasne zajednice donosi razgovor s Marijanom Gajskim, pripadnikom Javne vatrogasne postrojbe Našice, koji je prilikom gašenja požara tvrtke "Drava International" teško ozlijeđen. Unatoč lošim prognozama, Marijan se danas odlično oporavlja, a njegov optimizam nije ga napustio ni u najtežim trenucima.

Stradao je samo dva sata nakon dolaska na požarište. Marijan je propao u lavu vruće plastike i zadobio ozljede opasne po život. Odmah je medicinski zbrinut u KBC Osijek, a nakon toga prebačen u zagrebačku Kliniku za opekline.

Sadržaj se nastavlja...

„Taj dan po ničemu se nije razlikovao od nekog drugog“, prisjeća se Marijan. „Došao sam iz noćne smjene, nisam bio umoran, a po dojavi odmah sam krenuo na požarište. U nekom trenutku osjetio sam propadanje kroz tlo i dočekao se na ruke i na noge. U tim prvim trenucima osjetio sam bol, ali nisam imao osjećaj da se radi o nekoj velikoj ozljedi. Koža je u tom trenutku tek bila malo crvena, poput onoga kad se malo dulje izlažete suncu. U tim prvim trenucima sam se više brinuo o supruzi jer sam tada uvidio da će se ona vratiti kući prije mene pa mi je bilo stalo da joj jave gdje se nalazi ključ od kuće. Tek naknadno se počelo uspostavljati da su ozljede puno gore od onoga kako je na početku izgledalo te da je stupanj opečenosti tijela velik. Pare su ušle u tijelo i zapravo skuhale kožu, srećom imao sam masku i nisam udahnuo plinove. Da jesam, danas ne bih bio ovdje“.

Prve prognoze nisu bile dobre pa su i supruzi Maji rekli da je upitno hoće li dočekati jutro. No, Marijan ne samo da je dočekao jutro već je u bolnici proveo narednih 88 dana, preživio 8 operacija, 11 potpunih anestezija te se dignuo na noge za samo dva mjeseca. „Liječnici se nisu mogli načuditi mojem oporavku. Nisu mi davali povoljne prognoze, što je i razumljivo jer kod ovakvih je ozljeda teško predvidjeti kako će se tijelo oporavljati. Rekli su da ću do 4. mjeseca biti nepokretan no ja sam već nakon dva ustao, i počeo gurati kolica ispred sebe“.

Razgovarajući s Marijanom, teško se ne diviti njegovoj zaraznoj pozitivnoj energiji i optimizmu koji ga ne napušta čak ni u ovako teškim trenucima kada bi mnogi pomislili na odustajanje. „Bilo je teških trenutaka, i još uvijek ih imam. Znao sam ležati u bolnici i plakati satima, svjestan da moj život više nikada neće biti isti. Teško je ne razmišljati o tome zašto se to moralo dogoditi baš meni, jesam li mogao taj dan napraviti nešto drugačije.... Ali onda shvatiš da ima ljudi kojima su se dogodile i puno gore stvari, a ja sam tu, dišem, hodam, okružen sam ljudima i kolegama koji su mi velika podrška, a prvenstveno se moram zahvaliti svojoj supruzi Maji bez koje ne bih bio tu. Ona mi niti u jednom trenutku nije dopustila da se predam“.

Na pitanje koji su mu trenutci u ovoj borbi ostali u sjećanju kao najteži, Marijan se prisjeća tih prvih tjedana kada je bio odvojen od svijeta, bez mobitela, televizije.

Supruga ga je posjećivala svaki dan, ali onda nije znao je li se sretno vratila u Našice i hoće li je drugi dan vidjeti. „I onda kada bih joj drugog dana u vrijeme posjeta čuo glas s vrata, odmah mi je bilo lakše“.

No, i privikavanje na rane na rukama bilo je teško. „Taj dan kada sam došao iz previjaone i vidio po prvi put kako mi izgledaju prsti, to me pogodilo. Do tada sam mislio da to nije toliko strašno, a onda sam se sjetio kako s Majom želim imati djecu i pitao se kako ću ja svoju djecu držati bez prstiju. Svašta mi je tada prolazilo kroz glavu i bilo je teško, ali sada je nekako lakše“.

Na dan kada je saznao da će izaći iz bolnice, Marijanu je pozlilo i liječnici su ga morali oživljavati. Već se brinuo da ga na kraju neće otpustiti, ali mu je laknulo kada je svoje ime i prezime i dalje vidio na listi za otpust.

„Nazvao sam Maju i rekao da organizira prijevoz vatrogasaca iz Našica, a ona se rasplakala od sreće. A onda je uslijedilo iznenađenje, moji vatrogasci dočekali su me svečano, na čelu sa županijskim zapovjednikom Zoranom Pakšecom, i bilo je teško ne biti emotivan. I na tome im hvala. Jer ne samo da tada nisu zaboravili na mene, nisu me zaboravili niti danas. I dalje volim doći u postrojbu, biti s vatrogascima jer ipak su oni moja obitelj. I koliko god mi zna biti teško jer sam svjestan da više na intervencije neću moći ići, znam da postoje i brojni drugi poslovi koje mogu obavljati i biti im od pomoći. I ne mogu opisati koliko se želim vratiti u vatrogastvo, jer ja sam ovdje više od 15 godina, i u svom tom razdoblju nisam se ni ogrebao. Ali život je takav, taj dan na intervenciji nisam imao toliko sreće, što ne znači da me u budućnosti ne očekuju lijepe stvari“.

Fotogalerija

U ovome trenutku koža se obnavlja na nogama i još ga pomalo steže, a na rukama nosi kompresijske gaze koje pomažu u izravnjavanju kože, smanjuju otok i poboljšavaju cirkulaciju. U sljedeće dvije godine ne smije na sunce, a pet godina je potrebno za obnavljanje tkiva.

Cijeli razgovor s Marijanom pročitajte na portalu Hrvatske vatrogasne zajednice.