''Na kraju krajeva, sve je što činimo tako savršeno nesavršeno i ništa ne može biti posve autentično jer je, htjeli mi to ili ne, uvjetovano različitim čimbenicima o kojima možemo samo raspravljati''

S glazbom se susrećem od svojih najmanjih nogu i ne prođe ni dan da ju ne slušam u različitim situacijama. Svi koji me poznaju znaju da ne mogu šetati bez slušalica u ušima i da stalno nešto pjevušim, a dugo sam godina pjevala i u crkvenom zboru te po školskim priredbama.

Iz tih me se razloga dojmio ovogodišnji Eurosong od kojega je sada prošlo već dva tjedna, a iz ušiju mi još uvijek ne izlazi Loreenina pobjednička pjesma „Tattoo”. Naime, čim sam ju bila prvi puta čula, zvučala mi je istovremeno jako dobro i suvremeno, ali i poznato, iako nisam znala odakle. Tek sam nakon proglašenja pobjede vidjela kako svi pišu da je riječ o plagiranoj pjesmi i, sukladno tome, nepravednoj pobjedi. Naravno, tu su ponovno bile krenule priče kako je Eurosong namješten, kako je švedska predstavnica pobijedila samo zato što se iduće godine slavi 50. obljetnica pobjede ABBE na Eurosongu i kako je nepravedno da isti izvođač pobijedi dva puta na takvom natjecanju.

Sadržaj se nastavlja...

Otišla sam na Youtube i, nakon preslušavanja par pjesama, shvatila da singl zaista ima identičnu melodiju kao još četiri ili pet skladbi koje sam prethodno bila čula, pa čak i aktivno slušala. To me nagnalo da se zapitam u kolikoj su mjeri naši ukusi i interesi ustvari uvjetovani te koliko smo, u neku ruku, predodređeni da nešto volimo ili ne, a da toga uopće nismo svjesni. Postala sam, kao zasigurno i mnogi, tako lako ovisna o Loreeninoj pjesmi vrlo vjerojatno zato što sam prethodno bila čula slične skladbe i svidjele su mi se. Također, cijenim Loreen kao izvođačicu zbog njezinih ranijih uspjeha te mi mozak njezinu novu pjesmu podsvjesno povezuje s pozitivnim emocijama koje sam ranije osjetila, slušajući i poistovjećujući se s identičnom glazbom.

Bio Eurosong namješten ili ne, očito se ta pjesma svidjela i publici, samo ne znam je li iz istih razloga kao i meni. Prema mom mišljenju, Loreen nije bila donijela ništa novo na scenu u odnosu na 2012. godinu kada je pobijedila s pjesmom „Euphoria” – samo par izrazito sličnih pokreta i još jednu pjesmu u svom stilu koja, usputno rečeno, i melodijom i tekstom jako podsjeća, a u nekim je dijelovima čak i ista kao i nekoliko drugih. I bez obzira na to što znam da je možda „plagirana” i što ju ne želim voljeti – volim ju i slušam svaki dan.

Naravno, živimo u svijetu hiperprodukcije i teško je stvoriti autentičan proizvod koji već jednim dijelom ne postoji na tržištu, posebice kada je riječ o umjetnosti. Također, gotovo je nemoguće izbjeći utjecaje ostalih autora i svojevrsnih uzora, no pitam se – je li pjesma „Tattoo” ciljano napravljena takvom kakva je samo zato da ostavi snažan dojam na gledatelje i da baš ona pobijedi? Je li se ciljalo na to da se, umjesto nekakvog svježeg i novog glazbenog prikaza, u nju ubace dijelovi melodije koja je većini ljudi koji prate Eurosong poznata kako bi ju publika povezala s prethodno doživljenim ugodnim osjećajima, misleći da je pjesma kvalitetna, a u suštini je samo promišljeno napravljena?

Obratila sam, pritom, pozornost i na položaj kamere. Kada sam gledala nastup Loreen, imala sam osjećaj kao da gledam njezin spot jer se cijelo vrijeme snimalo isključivo nju. S druge strane, nastup Leta 3 (koliko god ga se smatra provokativnim) nije toliko došao do izražaja u odnosu na nju, barem ne po mom mišljenju jer je, između ostaloga, kamera u ključnim trenutcima snimala publiku i pozornicu iz ptičje perspektive, umjesto članove benda iz blizine. Da je, primjerice, više zumirala Mrletovu stražnjicu te da se češće i duže zadržavala na Prljinom crvenom ružu, možda bismo dobili još i više bodova od publike, a moguće i od žirija. Ili manje?! Ne znam, no u svakom slučaju smatram da Loreen moguće i ne bi dobila toliku količinu pozornosti i bodova da ju se snimilo drugačije.

Ista je stvar, primjerice, i s filmovima. Nakon odgledanog ovogodišnjeg Eurosonga počela sam se preispitivati zašto volim baš određeni žanr? Ili određene glumce? Tko, kako i zašto mi je usadio u glavu da baš volim drame, a ne akcijske filmove? Je li mi se jedan takav film davno prije bio svidio pa sam od tada odlučila gledati i ostale takve? Povezujem li ih možda s iskustvima iz vlastitog života? Jesu li moji interesi i ukusi odraz mene te mojih vlastitih osobina i uvjerenja? Ili je do svega navedenoga zajedno?

Zasigurno je tako predodređeno i moje pisanje, barem u određenoj mjeri. I moj je stil pisanja, baš ovakav kakav je, nastao pod utjecajem djela ostalih autora koje sam čitala i čiji sam rad godinama upijala. Moguće je tako da i ja nekoga „plagiram” i nesvjesno time utječem na to da se moji tekstovi svide ljudima jer su već negdje pročitali slične i na sličan način napisane. Moguće je, također, da podsvjesno već znam što prolazi i to plasiram publici. Ili su mi tekstovi jednostavno samo dobri i kvalitetni, kao i Loreenina pjesma, a ovo su sve ostalo samo pretpostavke i teorije zavjere.

Na kraju krajeva, sve je što činimo tako savršeno nesavršeno i ništa ne može biti posve autentično jer je, htjeli mi to ili ne, uvjetovano različitim čimbenicima o kojima možemo samo raspravljati. Jedino je čovjek – svaki sam za sebe – jedinstven i neponovljiv, sve dok i nas ne krenu kopirati masovnim kloniranjem naših gena pomoću alata umjetne inteligencije.

 

Tekst je izvorno objavljen na poveznici.