Te tri narativne niti vrlo često se malo isprepliću, pa malo raskidaju, a zbog forsiranja jednosatnog formata, vrlo često se popunjavaju iznimno nepotrebnom ekspozicijom koja zapravo ne doprinosi ničemu cjelokupnoj priči, zbog čega najviše pati pacing - piše Nikola Foršek

Novo je desetljeće 21. stoljeća stiglo, a Netflix je odlučio u nj uploviti još jednim glomaznim projektom – adaptacijom Sapkowskijeve Witcher sage.

Ljubitelji fantastike, geekovi, nerdovi i gejmeri svih sorta zato su se odmah ujedinili i s nestrpljenjem očekivali da odgledaju seriju u jednoj noći pa da je odmah mogu zasuti komentarima o svim njezinim nedostacima u produkciji. Kakva mu je to kosa? Nije pravilne nijanse sive! Oči mu nisu pravilne nijanse zlatne, a ni sve glumice nemaju dosljednu boju kose! A što je s čudovištima? Takva nisu u igrici! I otkud mu sad britanski naglasak – u igrici ima američki naglasak. Tko je uopće vidio afroameričkog vilenjaka igdje? PRODUKCIJA IM JE LOŠA! 

Sadržaj se nastavlja...

Ovakva cjepidlačenja, koja se svode na obična nabrajanja po čemu se jedna adaptacija razlikuje od adaptacije drugačijeg formata, ne mogu se ubrajati u konstruktivnu kritiku. Ne, Netflixova produkcija ovdje nije upitna, dapače, onakvom je kakva je uvijek bila – na visokoj razini. Kroz godine akumuliranja svojeg kapitala, nikad im nije bio problem odvojiti dovoljno novaca da unajme najveće filmske zvijezde i najbolje „kompjutorske mađioničare“ da dosljedno dočaraju čak i najkompleksnije svjetove popularnoknjiževne fantastike na malom ekranu. Štoviše, kombinacijom praktičnih efekata, kompjuterske grafike i nakon mjeseci i mjeseci minuciozne koreografske pripreme osigurali su da sva akcija prikazana na ekranu iz kadra u kadar prolazi čim glađe. 

No upravo sva ta vizualna nametljivost i kič kriju i odvlače od najvećeg Netflixovog problema, a to je problem formatiranja i scenarija skoro pa svih njihovih serija. Od kada su se namjerili da fokus svog poslovanja prebace na stvaranje filmova i serija, gotovo se usrdno drže toga da svaka epizoda serije bude kao „film u malom“ te stoga gotovo svaku epizodu razvlače u jednosatni format. Witcher nije iznimka. 

Odluka da adaptaciju krenu od samog početka i u skladu s materijalom svakako je bila dobra ideja. Ali činjenica da su je zamislili kao spoj prve zbirke priča, Posljednja želja, koja se sastoji od niza veoma slabo povezanih priča kojima se ponajprije ustanovljuje svijet Witchera, i prve knjige u pentalogiji, Vilenjačka krv, koja je prva zaokružena priča u serijalu, rezultirala je jednom velikom narativnom zbrkom. 

Kroz osam epizoda, koje prate tri različita narativna razvoja troje likova – u naslovu navedenog vješca, Geralta; Yennefer, njegove buduće družice; te Ciri, njegove buduće posvojene kćerke i štićenice. Te tri narativne niti vrlo često se malo isprepliću, pa malo raskidaju, a zbog forsiranja jednosatnog formata, vrlo često se popunjavaju iznimno nepotrebnom ekspozicijom koja zapravo ne doprinosi ničemu cjelokupnoj priči, zbog čega najviše pati pacing. 

Unatoč tomu što im formatiranje nije jača strana, jedna od boljih strana Netflixovih scenarista je da su i više nego voljni poslušati input svojih gledatelja – na kraju krajeva, o tome im i ovisi gledanost. Tako su velikom broju slučajeva nakon prvih sezona svojih serija popravili sve probleme sa svojim viškom ekspozicije. Nadajmo se da će tako biti i s Witcherom.