Mihael Sučić donosi novi dio Zapisa iz Slavonije u kojima se osvrće na sela slavonskih planina

Kada se starac nakon svega vrati u sadašnjost 2020. godine, to selo proživljava jednaku sudbinu kao i mnoga druga sela slavonske ravnice, dok su izgleda sela slavonskih planina već odavno zaboravljena. Tada naglas prozbori izmijenjene riječi Matoševe: Jer selo mi moje zaboraviše, ko pijanca, dok se njegovo ime briše, za volju ne znam kome!

Često starac nakon teškog dana, teških mjeseci i godina borbe za egzistenciju ugleda, čuje o nekim godišnjicama, manifestacijama ili u ovom slučaju o blagdanu. Tada se sjeti kako je kao dijete imao nekoliko dana u godini koji su posebno zvučali na očev smijeh i riječi, posebno mirisali na majčin rad i posebno popunjavali prostor ispred oltara seoske crkvice. Jedan je od tih dana u mnogim naseljima međuriječja Drave, Dunava i Save poput Bizovca, Garčina, Gundinaca, Štitara, Tovarnika, Viškovaca i Tiborjanaca bio blagdan svetog Mateja. 

Sadržaj se nastavlja...

Ako uzmemo za primjer zadnje spomenuto slavonsko selo možemo uočiti da je slično kao i druga naselja svoj demografski, a često i gospodarski vrhunac proživjelo tijekom Austro-Ugarske Monarhije ili eventualno tijekom druge polovice 20. stoljeća pri čemu moramo uzeti u obzir širi kontekst. Kada se vratimo u još malo starije doba, doba osmanskih spahija, hrvatskih plemića i habsburških vojskovođa dolazimo do proturječnosti i često do „banalnih primjera povijesti“ jednog sela koje je imalo jedva deset kuća prije tristotinjak godina, a na vrhuncu niti pet stotina stanovnika.

Ako uzmemo u obzir izvještaje o slavonskoj Podravini kanonskih vizitatora poput Bartola Kašića, popisivača habsburške vlasti i kartografske izvore iz 17. i 18. stoljeća možemo često dovesti u pitanje teze i takozvane činjenice na temelju kojih se često stvaraju slike pa i ideologije koje utječu na naše živote i 300 – 400 godina kasnije.

Sada nije niti vrijeme niti mjesto da se progovori o takozvanom multikulturalizmu, multikonfesionalizmu, multietnicitetu koji se, ovisno o trenutačnom političkom kontekstu, stavljaju u prvi plan nadovezujući se na nekadašnja vremena. U ovom je trenutku potrebno samo spomenuti da je u povijesnoj znanosti u sklopu širih humanističkih znanosti važno ponovno propitivati povijesne teze s već korištenim, ali i do sada nekorištenim povijesnim izvorima.

Tada će možda doći do interpretacija koje neće baš odgovarati tezama koje su javno, „zdravo za gotovo“ uzimane u obzir već desetljećima pa i u 2020. godini – godini u kojoj je sve tako lako dostupno, a opet tako daleko. I starac tada u kabanici staroj, do koljena u kaljuži dubokoj vidi kako „Iza mokrih njiva magle skrivaju kućice i toranj; sunce u ranama mre i motri, kako mrke bivaju vrbe, crneći se crnim vranama. Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu tek se slute ceste, dok ne utonu u daljine slijepe ljudskih nemira. Samo gordi jablan lisjem suhijem šapće o životu mrakom gluhijem kao da je samac usred svemira.“ A, mladost u toplini doma, uz svemogući ekran, od šume ne vidi drvo, a ako i vidi drvo to je često granje i šikara…

Sada se za kraj moramo vratiti jednom prosječnom selu koje se nalazi u slavonskoj nizini, toliko opjevanoj, nizini koja se poistovjećuje sa Slavonijom pri čemu se zaboravljaju slavonske planine – Krndija, Papuk, Požeška gora, Dilj gora i Psunj koji svoje vrhove ima i na preko devet stotina metara. To se selo Tiborjanci povezuje sa svetim Tiburcijem, s vojskovođom i carem Tiberijem, u njemu su prema Bartolu Kašiću živjeli ljudi različitih vjerskih zajednica…

Kada se starac nakon svega vrati u sadašnjost 2020. godine, to selo proživljava jednaku sudbinu kao i mnoga druga sela slavonske ravnice, dok su izgleda sela slavonskih planina već odavno zaboravljena. Tada naglas prozbori izmijenjene riječi Matoševe: "Jer selo mi moje zaboraviše, ko pijanca, dok se njegovo ime briše, za volju ne znam kome!"