Uglavnom je riječ o mirnim, dobrim i strpljivim konjima, a s onima se koji nisu takvi po prirodi mnogo vježba kako bi stekli te osobine te bili učinkoviti u terapiji koja je od iznimne važnosti za čovjekovo zdravlje

Udruga ''4 lista'' u Tvrđavici postoji od 2019. godine te se bavi rehabilitacijom djece s teškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom. Ime je dobila po djetelini s četiri lista koja simbolizira sreću, a osnovali su ju Adela Kolobarić i Svebor Kovačić zajedničkom voljom, ljubavi prema konjima i prirodi te potrebi da bilo kako pomognu ljudima.

''Odrasla sam uz konje i volontiranje te mi je bila želja, kao i svakom djetetu koje se ikada bavilo konjima, imati svoj ranč. Također, završila sam fizioterapiju kako bih što kvalitetnije mogla pomoći djeci i odraslima koji će dolaziti na moj tada imaginarni ranč. Srećom, tadašnji je partner bio jednako lud kao ja te smo se zajedno upustili u avanturu otvaranja udruge'', pojašnjava predsjednica Udruge Adela za SiB.hr.

Sadržaj se nastavlja...

Krenuli su s jednim, dok trenutno na ranču broje osam konja, a to su Arwen, Clicker Amparo, Athena, Nagini, Dea, Denis, Oscar i Zita. Uglavnom je riječ o mirnim, dobrim i strpljivim konjima, a s onima se koji nisu takvi po prirodi mnogo vježba kako bi stekli te osobine te bili učinkoviti u terapiji koja je od iznimne važnosti za čovjekovo zdravlje.

''Terapijsko jahanje pomaže u jačanju tonusa mišića, empatije, samopouzdanja i bolje usmjerenosti te pospješuje ravnotežu, koordinaciju, senzoričku integraciju, reflekse i disanje. Dok osoba sjedi na konju koji hoda, zdjelica se giba i radi pokrete koje bi radila u normalnom hodu. Zbog kretanja konjskih leđa u tri dimenzije, jahač pasivno, ali i aktivno reagira na te kretnje, pri čemu doživljava pokrete u zdjelici i njezinim mišićima. Nama se to možda ne čini posebnom radnjom, ali dječici koja provode dane u kolicima i nemaju normalne obrasce pokreta te kojoj su mišići u spazmu, jahanje konja mnogo znači jer im mišići rade pokrete koje inače ne rade. Kod zdravih ljudi, terapijsko se jahanje koristi u prevenciji bolesti lokomotornog sustava poput skolioza, kifoza i lordoza, ali i opušta i smiruje'', navodi Adela.

Terapijsko je jahanje u Udruzi tako namijenjeno djeci s poteškoćama i odraslima s invaliditetom, ukoliko za to nema kontraindikacija. Najmlađa korisnica njihovih usluga trenutno je djevojčica stara godinu i pol dana, dok je najstarija 41-godišnja žena.

''Autizam, cerebralna paraliza te Prader-Willyjev i Downov sindrom samo su neke od dijagnoza naših korisnika. Njihov se broj uvijek mijenja, no možemo se pohvaliti kako smo prošle godine imali najveći broj korisnika budući da smo jednim projektom sufinanciranim od strane Grada Osijeka uključili i štićenike Dječjeg doma Klasje'', ističe Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Prije početka provođenja terapija, Adela uvijek posavjetuje roditelje da prvo provjere s liječnicima smiju li im djeca, radi svog zdravstvenog stanja, uopće ići na njih. Također, uzme i anamnezu te tek nakon nje kreira odgovarajuću terapiju za pojedinog korisnika.

''Jahanja se provode dva puta tjedno u trajanju od maksimalno 30 minuta. Konja i opremu na njemu te trajanje terapije prilagodimo djetetu te njegovoj starosti, dijagnozi i mogućnostima jer nije svako dijete jednako – netko leži bočno, netko koristi sedlo, netko treba šireg ili užeg konja, a netko pak treba sujahača, odnosno osobu koja bude gore i pridržava'', objašnjava Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Udruga se, osim terapijskim, rekreativnim i sportskim jahanjem, bavi i organiziranjem radionica za članove i ostale zainteresirane posjetitelje. Njezini su članovi ponajprije djeca s teškoćama, ali imaju i neizostavne volontere bez kojih Udruga ne bi bila održiva. Tamo je, u konačnici, i nekolicina polaznika škole jahanja koji najčešće ostanu volontirati.

''Nikada ne odbijamo volontere, pa čak i ako su još male 'mrvice'. Sjetim se uvijek sebe, curetka s devet godina koji je krenuo volontirati i kojega ništa nije moglo otjerati od konja, pa nam je uvijek cilj to omogućiti i svima drugima. Nemamo apsolutno nikakve uvjete i svi su dobrodošli, neovisno o tome posjeduju li predznanja o konjima ili ne. Sve se nauči zajedničkim snagama te su iskusniji volonteri spremni pokazati sve ono što je potrebno'', govori Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Dobna se paleta njihovih volontera kreće između 14 i 27 godina, pri čemu je riječ uglavnom o školarcima i studentima. Nekima se svidi na ranču, pa ostanu tamo godinama, dok netko shvati da to nije za njih i odluči se baviti nečim drugim. Korisnici pak, ne samo da jašu konje, nego imaju priliku i učiti o njima.

''Projektom naziva 'Sedlo za svakog – ravnopravnošću protiv nasilja' korisnici su učili četkati, sedlati, hraniti i voditi konje. Osim toga, usvajali su i načine pravilnog ophođenja prema konjima te igrali stare sportove kao što su povlačenje užeta, bacanje potkova i skakanje u vrećama. U konačnici, pokušali smo im približiti važnost jahanja, prirode i inkluzije'', opisuje Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Korisnici koji im već godinama dolaze na terapijska jahanja već su se, tvrdi predsjednica Udruge, kod njih udomaćili, pa znaju puniti vodu konjima te ih četkati i hraniti, ali i skakati po trampolinu, ljuljati se, ganjati ponije po ispustu ili jednostavno uživati u prirodi. Adela se tako prisjeća posebno simpatičnih situacija.

''Bilo je tu padanja s konja, vozanja u prikolici i rolanja s balom sijena. Međutim, svi jedva čekamo da dođe naša Lucija budući da uvijek blebeće i ne može ju se zaustaviti. Toliko prekrasno i srdačno dijete još nisam upoznala. Kada je došla kod nas prije četiri godine, nije ni hodala, ni pričala, ali otkako je propričala, ne staje. Osim toga, majka jednog dječaka uvijek nas nasmijava sa smiješnim pričama. Čim dođe kod nas, kaže: 'Otvorila sam vrata ranča nogama', što nam na prvu nije bilo jasno, no kasnije nam je objasnila da jednom rukom drži sina za ruku, a drugom vrećicu sa slatkišima i sokovima za volontere. Za vrijeme karnevala razmazila nas je i donosila nam stalno krafne. Jedanput smo svi bili gladni, ali znali smo da dolazi mama Andrea, no baš nam taj puta nije ništa donijela. Bili smo vidno razočarani, pa nam je idući puta donijela duplu dozu krafni'', smije se Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Među manifestacijama koje Udruga provodi ističe tradicionalni Advent na ranču, Hogwarts na ranču s motivima iz serijala o Harryju Potteru te Zekonje uoči Uskrsa koje su planirali i ove godine, no čini im se kako će blagdan doći prebrzo. Na pitanje kako potaknuti ljude na jahanje, predsjednica Udruge odgovara kako je potrebno probati.

''Većina nam korisnika dolazi preko preporuke liječnika, fizijatra, ortopeda, radnog terapeuta ili svojih kolega. Ja uvijek kažem kako treba probati, pa ako im se ne svidi, neka se prebace na nešto drugo. Oni koji probaju, najčešće i ostanu. Nema ništa ljepše od prirode, životinja i svježeg zraka, a ukoliko uz to dođe i rehabilitacija, mislim da je to win-win situacija. Srećom, postoji mnogo krasnih udruga za terapijsko jahanje, pa je sada ono postalo pristupačnije nego prije'', konstatira Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Volonteri iz Udruge trenutno se pripremaju za polaganje jahače dozvole i preponske licence kako bi mogli sudjelovati i na različitim jahačkim natjecanjima. Adelina je pak želja educirati se za hipoterapeuta u Sloveniji kako bi upotpunila svoje znanje te još kvalitetnije mogla pomagati djeci i osobama koje im dolaze.

''Krajnji nam je plan provođenje besplatnih terapijskih jahanja za svu djecu te zapošljavanje još jedne osobe kako bi jahanja bila što učestalija. Naravno, ponovno organiziramo Hogwarts na ranču i naš nezaboravni Advent, dok je ovoga proljeća novitet obilazak grada s preke strane Drave na konjima pod stručnim vodstvom turističkog vodiča, kojemu se jako veselimo i na koje ste svi pozvani'', zaključuje Adela.

FOTO: Tomislav Marcijuš i Mario Đurkić

Inkluzivna praksa Udruge ''4 lista'', podržana širokom zajednicom volontera i suradnjom s lokalnim institucijama, izgrađuje mostove prema boljem građanskom razumijevanju uloge i važnosti terapijskog jahanja te pruža nadu svim svojim sadašnjim i budućim korisnicima, sa željom proširenja i veće dostupnosti sličnih terapija u budućnosti.