Najgore je, kaže, u poslijepodnevnoj smjeni kad radi sama, a psihologinja je u suprotnoj smjeni. Ne krivi, dodaje, nadređene joj osobe, već smatra da sustav zatvara oči pred problemima koji su evidentni

Niti devet dana nakon neočekivanog napada majke učenika u školi u kojoj radi, stručni suradnik-pedagoginja u OŠ „Dr. Franje Tuđmana“ u Belom Manastiru Adriana Traic-Horvat nije došla k sebi.

Podsjetimo, 6. lipnja majka učenika u šestom razredu došla je u njezin ured u želji da porazgovara o mogućnosti da njezin sin, koji ima četiri jedinice, ne završi na produžnoj, a što bi moglo rezultirati ponavljanjem razreda. Zapričavši je o obiteljskim problemima, majka ju je iznenada udarila torbom, a potom uhvatila za područje između ramena i vrata i udarala je o stolicu na kojoj je sjedila, a nije propustila istovremeno je vrijeđati…

Ističe zabrana prilaska

Sadržaj se nastavlja...

„Trebat će mi vremena da se oporavim, jer je taj napad izazvao dosta velik šok. Još uvijek se borim s tlakom, a što reduciram tabletama, otkucaji srca su mi dosta visoki bez obzira na terapiju. Pokušavam izbjegavati tablete za smirenje i uzimam ih uvečer da mogu zaspati, jer mi je noć najteža. Fizički ću ja biti dobro, no ono što ostaje u glavi, teži je problem“, ispričala nam je pedagoginja, još uvijek se prisjećajući kako ju je majka uhvatila s obje ruke gotovo za vrat i počela otresati leđima o stolicu.

Uz to, danas uvečer (subota, nap.a.) u 21.50 sati majci ističe zabrana prilaska, no to nije priječilo obitelj, naglašava pedagoginja, da dva dana nakon napada suprug napadačice, odnosno otac učenika dođe majci naše sugovornice na vrata, istovremeno joj ne dozvoljavajući da vrata zatvori. Uspjela ga je odgurnuti i pozvati policiju. Zakonski gledano, kaže Traic-Horvat, on nije prekršio zabranu prilaska, a zbog cijele situacije od nemilog događaja ona je tek jednom izišla na ulicu u pratnji supruga i sina kojem, ističe, čak ne dozvoljava kretanje po ulici nakon nemilog događaja. Unatoč tome što je bila u njihovu društvu, srce joj je ubrzano kucalo, ubrzalo se i disanje i bila je sama sebi neprepoznatljiva zbog straha za svoj vlastiti život. Uza to, obitelj učenika živi nedaleko njezine kuće.

„Ta obitelj godinama ne surađuje s Centrom za socijalnu skrb, a oni niti nemaju pristup njihovoj kući. Nisam željela izigravati nikakvu žrtvu, no željela sam im dati do znanja da im to više ne padne na pamet, baš kao ni bilo kome drugome tko bi nasiljem pokušao riješiti svoj osobni problem ili bilo što drugo. Moj je slučaj predan na sud i iskreno se nadam da će nas stručne suradnike u nastavi početi tretirati konačno kao službene osobe. U tom slučaju, prema čl. 315b i 316b Kaznenog zakona, pri ometanju službene osobe moguća je kazna zatvora i do tri godine. Ne želim ništa materijalno, ne želim ništa od njih, jer hvala Bogu imam sve, no ovome se treba stati na kraj i konačno nas tretirati kao službene osobe“, poručuje pedagoginja čija su vrata prva od glavnoga ulaza te je mišljenja da svaka škola treba imati portira koji će voditi računa o tome tko ulazi u školu.

Najgore je, kaže, u poslijepodnevnoj smjeni kad radi sama, a psihologinja je u suprotnoj smjeni. Ne krivi, dodaje, nadređene joj osobe, već smatra da sustav zatvara oči pred problemima koji su evidentni. Škola, naglašava, nije mjesto za frustracije i takvim ponašanjima treba stati na kraj, ističe pedagoginja kojoj se ispred kuće i više desetaka puta obitelj učenika vozi ispred kuće, vjerojatno u namjeri da je zatraši. Bude li ovaj slučaj evidentiran samo kao prekršajni, kaže, svakako će se obratiti odvjetniku.

Razjašnjavanja i isključenja

Slučaj, nema sumnje, ne odobravaju djelatnici bilo koje škole, a valja podsjetiti da napadi roditelja na djelatnike škola nisu rijetkost i o tome novinari redovito izvještavaju. Među nasumično odabranim školama koje smo kontaktirali, srećom, tako delikatnih situacija nema, no to ne znači da sukob, recimo to tako ni iz čega, ne može eskalirati.

Da se roditelji zaštitnički odnose prema svojoj djeci i da smatraju da je dijete uvijek u pravu poznato je i Nenadu Periću, ravnatelju Srednje škole Donji Miholjac. Stoga nerijetko do roditelja dođe tek priča djeteta, a osim toga, ima roditelja koji ne dolaze na roditeljske sastanke, što im je obveza. Ravnatelj ističe da nije bilo sukoba s roditeljima, već razjašnjavanja, a one koji se često ne odazivaju na roditeljske sastanke, službeno pozivaju.

„Bilo je situacija da roditelji traže vidjeti test, smatrajući kako je učenik rekao da je test u redu, a potom vide stvarnu situaciju, nerijetko prazan test. Znali su i umjesto roditelja odgovarati na Viber i bilo je raznih situacija, no ne i fizičkih sukoba. Inače, imamo isključenja, u jednom razredu isključili smo ih nekoliko. Unatrag tri do četiri godine najveći su problemi u prvim razredima, a u drugom i trećem već nauče pravila ponašanja, odijevanja i sl.“, priča ravnatelj, dodajući da 99 posto slučajeva rješavaju u školi, a dobra je suradnja i s Obiteljskim centrom u Osijeku.

I u Trećoj gimnaziji Osijek ne bilježe napade, iako prema riječima ravnatelja Dražena Jakopovića roditelji znaju burno reagirati, no uvijek treba, kaže, smiriti strasti. Problemi s ocjenama i izostancima rješavaju se na kvartalnim sjednicama i komunikacijom obično dolaze do kvalitetnog rješenja.

Neosnovan zaštitnički odnos roditelja

„Bilo bi teško da neki od oko 1200 roditelja ne bude nezadovoljan, no kod nas su se nezadovoljni sveli na mali broj. Inače, najprije učenik treba priznati da je dobio lošu ocjenu, jer roditelji na prvu burno reagiraju i misle da je nastavnik kriv. No, to su pojedinačni slučajevi, a mi uvijek pokušavamo sve da i svi shvate da moraju biti ispunjena prava, ali i obveze“, priča ravnatelj, dodajući da nikakav oblik nasilja ne dolazi u obzir unutar odgojno-obrazovne ustanove, kako vršnjačko, tako tek ono roditelja spram djelatnika škole. Iako i nastavnici znaju biti frustrirani, priznaje ravnatelj, jer sustav ne stoji iza njih, treba objektivno sagledati svaku situaciju.

Napad svakako nije ono što je potrebno u sustavu, a toga je svjesna i ravnateljica Ekonomske i upravne škole Osijek Lidija Žaper u čijem 32-godišnjem radu u toj ustanovi situacija poput one u Belom Manastiru nije bilo. Roditelji nerijetko, kaže, čuju nepotvrđenu priču od svog djeteta i odnose se zaštitnički, no potom zajedničkim snagama, odnosno uz pomoć pedagoga, psihologa te edukatorice-rehabilitatorice pa i ravnateljice problem se pokuša riješiti i u pravilu uspije.

„Kad na početku prvoga razreda imamo zajednički roditeljski sastanak ja molim roditelje da tijekom četiri godine budemo partneri. Ako se uspostavi most suradnje, tada će naši učenici uspješno svladati sve prepreke i biti kvalitetni i pošteni, odgovorni ljudi. Inače, sad je sve lakše otkako je dostupan e-dnevnik, a ranije je ocjene bilo lakše skriti. Inače, na sjednicama razrednoga vijeća konstatiramo eventualni prekobrojan broj izostanaka, odnosno negativnih ocjena i potom planiramo kako će se ispraviti, dakako i uz trud samog učenika“, kaže Žaper, dodajući da, srećom, roditelji još uvijek vole komunikaciju s razrednicima oči u oči unatoč svim tehnologijama koje su prihvatljive, no ne smiju, kaže ravnateljica, preuzeti potpuni način odnosa roditelj-nastavnik.

No, sudeći prema situaciji u Belom Manastiru, upravo je osobni kontakt roditelja i pedagoginje uzrokovao slučaj o kojem će se, nažalost, još čuti. I koji, iako je to gotovo nemoguće, možda nakon reakcije policije i Općinskog državnog odvjetništva, ujedno bude i posljednji.