Zahvaljujući povjerenju učenika i nastavnika stječu zavidno znanje pri upisu u srednje škole

Inkluzija djece s poteškoćama nije novost u osječkim osnovnim školama. Ipak, dok osnovne škole Ljudevita Gaja i Vladimira Becića imaju poseban odjel za učenike s poteškoćama, a Osnovna škola „Vijenac“ poseban odjel za učenike s poremećajem u ponašanju, jedna se u gradu izdvaja po tome što ima najveći broj takvih učenika, no ne i poseban odjel. Naime, u Osnovnoj školi „Tin Ujević“ od ukupno 386 učenika njih 39 je s poteškoćama. Uz asistente, ali i uz predan rad nastavnika, ne samo da uspijevaju uspješno svladati gradivo, već isto nastavljaju i nakon upisa u srednje škole.

Roditelji prezadovoljni

"Individualno pristupamo svakom takvom učeniku uz primjereni program obrazovanja, odnosno učenici idu na redoviti program uz prilagodbu sadržaja. Trenutno imamo osam pomoćnika u nastavi i stručno-komunikacijskog posrednika za učenika s poteškoćom sa sluhom“, pojašnjava ravnatelj Domagoj Šokičić, dodajući da imaju učenike s dijagnozama ADHD-a, iz spektra autizma, emocionalnim poteškoćama, poteškoćom sa sluhom, a nedavno je osmi razred kod njih završio i Vjeran Bezik, učenik sa gotovo stopostotnim gubitkom vida. Naime, vidi tek jedan posto na jedno oko, no to ga nije spriječilo da više nego uspješno završi osnovnu i upiše srednju školu. Njegov otac Dario ne može skriti oduševljenje zbog socijalne uključivosti škole koja im je na zavidnoj razini. Vjeran je u OŠ Tin Ujević došao na početku sedmoga razreda, a zanimljivo je da je ta generacija učenika godinu ranije nego što će im se priključiti, u okviru projekta iz EU fondova prolazila radionice za uključivanje kolega s invaliditetom i to uz naglasak na slijepu i slabovidnu djecu.

Sadržaj se nastavlja...

"To je doista bila slučajnost. Moram naglasiti da sam bio više nego ugodno iznenađen kad je sad već bivša ravnateljica Jasenka Hržica prilikom Vjeranovog prvog dolaska u školu pitala što mu je potrebno da bi mu škola bila drugi dom. Odgovorio joj je trake na rubovima stepenica, oznaka na Brailleovom pismu na vratima učionice, oznake u dizalu. Sve to bilo je dva tjedna prije početka nastave, a kad je došao prvi dan u školu dočekalo ga je i više nego što je spomenuo. Svi učitelji iskazali su mu nevjerojatno poštovanje i doista imam samo riječi hvale", ispričao je Vjeranov otac Dario, dodajući da je u sedmom razredu bio pozvan na školsko pa županijsko i potom na državno natjecanje iz informatike s i radio je na razvoju softvera. Bio je treći u državi, naglašava otac, kao i to da je bio među prvima na upisu u Matematičku gimnaziju. Sve to pokazuje, kaže, odlične temelje koje je dobio u svojoj osnovnoj školi.

Socijalna empatija

Ravnatelj Šokičić ističe da uz Vjerana i ostali učenici s poteškoćama nakon izlaska iz osnovne škole brzo se prilagode srednjoškolskom obrazovanju. Ono što ističe jest rad edukacijske rehabilitatorice Renate Šimeg koja redovito održava radionice s roditeljima i učenicima, a što u konačnici dovodi do socijalne empatije ostalih učenika u razredu prema svojim kolegama s teškoćama.

"Odgovorni su prema njima i pomažu im u njihovom napredovanju. To je izuzetno važno, baš kao i istraživački rad te upornost djelatnika škole. Nužno je povjerenje učenika i nastavnika, jer tek kad se stvori međusobno povjerenje, školovanje učenika s poteškoćama počinje imati smisao. Drago mi je što naša škola prihvaća raznolikost i nijedno dijete nije izolirano. To je ono po čemu smo, unatoč nedostatku posebnog odjela poznati i priznati", zaključio je ravnatelj.

Naravno, postavlja se i logično pitanje treba li školi uopće poseban razredni odjel? Ravnatelj odgovara kako je Osječko-baranjska županija detektirala tu školu kao mjesto gdje je takav odjel potreban. Naime, bilo je sporadičnih slučajeva gdje se zbog stupnja poteškoće nije mogao odraditi nastavni proces, jer su bile veće, pojašnjava Šokičić, od onoga što se moralo i trebalo procesuirati unutar programa redovne škole. A rezultati rada te naposljetku i stečenoga znanja i nakon upisa u srednje škole, najbolje pokazuju da se inkluzija mora i treba provoditi. Kolokvijalno nazvana Tinka primjer je da je to itekako moguće.