Jutromlat je doživio sveukupno 2750 emisija, što je impozantna brojka kada se uzme u obzir da je na njemu tijekom posljednjih 13 godina postojanja radio isključivo jedan čovjek te da se emitirao svakim radnim školskim danom, osim vikenda, blagdana i praznika

Naši čitatelji koji su u 20-im godinama života, ali i njihovi roditelji te bake i djedovi zasigurno se sjećaju emisije Jutromlat na Slavonskom radiju koja ih je svako jutro uveseljavala dok su se spremali i putovali do škole.

Emisija je pokrenuta davne 1994. te se emitirala sve do 2009. godine – dakle, punih 15 godina. Prvo su s radija zvali Đorđa Dukića, glumca Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku koji ju je pokrenuo i radio na njoj dvije godine. Nakon što je otišao, njegovu je ulogu do kraja emitiranja preuzeo Ivica Lučić koji je slušateljima ostao zapamćen po svojoj spontanosti, neposrednosti, originalnosti i kreativnosti.

Sadržaj se nastavlja...

''Nisam bježao od škakljivih tema. Znao sam prozvati učitelje i ravnatelje škola, a 'pročačkao' bih i po nogometu i po različitim društvenim situacijama kojima se moglo nasmijati ljude, bez miješanja politike. Ljudi su vjerojatno osjetili što sam htio reći i to im je bilo zanimljivo'', govori Lučić za SiB.hr te dodaje kako je emisija nosila takav naziv po čovjeku koji ujutro ''mlati gluposti'', a ime joj je osmislio Tihomir Slivka.

Kao što se mnogi sjećaju, emisija se sastojala od čitanja Ivičinih pjesama te kontakta sa slušateljima. Uglavnom su se u eter javljala djeca, ali znala je nazvati i poneka odrasla osoba budući da je emisija bila općeprihvaćena te su ju slušale sve generacije s područja Slavonije i Baranje.

''Jednom me prilikom u emisiji nazvao čovjek i rekao mi: 'Zovem s Bahama'. Dao sam znak tehničaru da provjeri broj te, uistinu, bio je čudan. Pretpostavljali smo da zove iz Mađarske jer se emisija čula i preko granice. Prepustio je potom bio djetetu da se javi, ali za otprilike mjesec dana ponovno mi se javio izvan emisije pa smo se napričali. Pitao sam ga gdje je sada, na što mi je odgovorio da je u njujorškoj luci i gleda Kip slobode. Inače, riječ je bila o Osječaninu iz Retfale koji je plovio brodom, a emisiju je slušao preko interneta. To je najdalji poziv koji sam primio u životu, ali i dokaz kako ju se slušalo čak i s drugog kraja svijeta'', prepričava Lučić.

Osim toga što je bio slušan, Jutromlat je doživio sveukupno 2750 emisija, što je impozantna brojka kada se uzme u obzir da je na njemu tijekom posljednjih 13 godina postojanja radio isključivo jedan čovjek te da se emitirao svakim radnim školskim danom, osim vikenda, blagdana i praznika. S obzirom na njezinu popularnost i vrijednost, Lučić je u jednom trenutku poželio da emisija ostavi i svoj pisani trag, stoga je 2003. godine izdao knjigu ''Preko crvenog ni za živu glavu'' koja je izašla kao Jutromlatova 1500. emisija.

''Njome sam nastojao obuhvatiti sve svoje uratke nastale tijekom tih godina, bilo da je riječ bila o pjesmicama ili pak kraćim proznim djelima. Knjiga je promovirana u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku te je izvrsno prošla kod publike. Čak se jedna pjesma s mojom dozvolom našla u udžbeniku za učenike od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, što mi je bilo dosta smiješno i mislio sam da će me zamrziti jer su ju morali učiti napamet'', smije se Lučić te dodaje kako je tri godine nakon toga Jutromlat osvojio Srebrni mikrofon za drugu najbolju radijsku emisiju u Hrvatskoj, i to ne na području Slavonije i Baranje, nego na šibenskom festivalu.

Iako su danas slušatelji nekadašnjeg Jutromlata odrasli ljudi, Lučić navodi kako ga još uvijek pamte po njemu te ga čak zaustavljaju na ulici. Na pitanje, stoga, planira li nekad u budućnosti oživjeti emisiju, odgovara kako radije ne bi budući da je Jutromlat bio aktualan i inovativan tih godina, dok bi mu danas kvaliteta vjerojatno krenula opadati, čime bi izgubio i publiku.

''Još i dan danas dobivam povratne informacije od ljudi koji su slušali emisiju kako su uživali u njoj te kako im je to bio jutarnji ritual, uz spremanje za školu ili na putu do nje. Smatram, stoga, da je bio dobar potez prekinuti njezino emitiranje jer danas više ne bi imala tu čar kao nekada'', pojašnjava Lučić.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Danas je Ivica Lučić jedan od najpoznatijih i najproduktivnijih glumaca Dječjeg kazališta Branka Mihaljevića u Osijeku, iako i tu funkciju obnaša već punih 30 godina. U kazalište došao je prvo raditi kao tržišni inspektor, no uskoro se javila potreba za glumcem-lutkarom te je, nakon održane audicije, u lipnju 1993. godine primljen u glumački ansambl, u kojemu se zadržao do današnjih dana.

''Najteži je korak bio prekinuti stalni radni odnos s velikim prihodima i doći na radno mjesto glumca koji ima skoro duplo manju plaću i odrađuje posao na određeno vrijeme. To je, primjerice, bio veliki potez koji ne bih mogao napraviti bez podrške supruge. Naravno, oduševljena su bila i djeca jer su tada bila mala i svidjelo im se što im otac glumi u dječjem kazalištu'', prisjeća se Lučić.

Glumac iza sebe broji preko 150 uloga u više od stotinu predstava, među kojima je najaktualnija ona posljednja, monodrama ''Djedova priča'' kojom obilježava 30. obljetnicu svojeg umjetničkog djelovanja. Predstavu je režirala i napisala upravo njegova kći Maja Lučić.

''Suradnja nam je vrlo korektna i profesionalna te se ponašamo isključivo kao redateljica i glumac. Ipak, kada sam jedanput, nakon otprilike dva sata provedenih na probi, rekao kako bih se malo odmorio, ona mi je odgovorila: 'Tata, hoćeš da ti skuham kavu?'. Jedino se po toj situaciji moglo prepoznati kako smo otac i kći'', smije se Lučić te dodaje kako kroz tu predstavu i dalje živi i Jutromlat budući da su u nju ubačene pjesme iz spomenute knjige.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Od svoje premijere 30. travnja ''Djedova priča'' odigrana je 30 puta, od čega je pet ili šest puta izvedena na različitim festivalima. Iako sadrži tešku tematiku, odnosno djed se u njoj kroz igru prisjeća svojega unuka kojega više nema, vrijednost monodrame prepoznao je upravo dječji žiri na 12. Bugojanskom lutkarskom bijenalu te ju proglasio najboljom regionalnom lutkarskom predstavom. Za navedenu je ulogu Lučić osvojio nagradu i za najbolju glumu-animaciju na ovogodišnjem izdanju InPuT festa u Karlovcu te za najbolje glumačko ostvarenje na 30. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu Subotica.

Među svojim ostalim nagrađivanim ulogama Lučić ponajviše ističe ulogu zeca u ''Ježevoj kućici'', prvu žensku ulogu u ''Devetoj ovčici'', čak osam uloga u predstavi ''Djevojčica sa žigicama'' te ulogu vuka u predstavi ''Mi se vuka ne bojimo'' koji ne izaziva strah, nego smijeh. Osim u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, nastupao je i u osječkom HNK, i to u predstavi ''Zlatousti'' te mjuziklu ''Osječki karusel'' koji je režirao sam Branko Mihaljević.

Godine 2019. Lučić je nominiran za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Djeda u predstavi ''Nezaboravak'', a nastupao je i izvan granica Lijepe naše, točnije u Srbiji, Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Ukrajini, pa čak i Kini. Na pitanje za što misli da ga čini tako autentičnim i gledanim na kazališnim daskama, odgovara kako ne misli da je poseban, ali kako je, dok je bio mlađi, znao svirati i pjevati na sceni, pa vjeruje da je nešto od toga ostavilo traga na publici.

''Svakoj ulozi pristupam jednako, smatram ju jednako važnom i vrijednom kao što su sve ostale te u datom trenutku dajem sve od sebe. Vjerujem, također, da taj osjećaj koji imam dok igram određenu ulogu uspijevam prenijeti na publiku'', navodi Lučić te dodaje kako mu je lijepo stati pred publiku i glumiti, ali isto mu je tako drag proces pripreme.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Uz glumu, Lučić već devet godina obnaša ravnateljsku funkciju u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku, što će službeno činiti još minimalno dvije godine. Na pitanje kako bira kazališni repertoar, odgovara kako voli stvarati ono što bi i sam gledao te dovoditi mlade ljude koji uvijek unesu novu energiju u predstave. Osim toga, glumac je s bogatim radnim, ali i životnim iskustvom, što isto tako uključuje u kazališni rad.

''Kroz sve što radim na sceni i izvan nje, provlači se moj vlastiti život. Prije nego što sam postao glumac, radio sam mnogo poslova. Iako sam završio Pravni fakultet, nikada nisam radio u struci, ali bio sam, primjerice, čak i portir'', opisuje Lučić te dodaje kako radi na tome da svaka dječja predstava sadrži određene elemente za odrasle ljude budući da djeca dolaze najčešće u pratnji roditelja ili učitelja.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

U prošlosti je Lučić trenirao karate, sport koji je početkom 70-ih godina prethodnog stoljeća bio iznimno popularan u Osijeku. U navedenoj je disciplini ostao 13-14 godina te je došao do majstorskog, odnosno crnog pojasa. Što se tiče nastupa koji su uglavnom bili na lokalnoj razini, prisjeća se četvrtfinala Kupa Osijeka te, po njemu, nepravedne borbe s Draganom Doderom u kojoj je trebao pobijediti.

''Zadao sam mu udarac u glavu, no suci su rekli da je bila riječ o udarcu u rame, iako fotografije dokazuju suprotno. Na kraju sam tu borbu izgubio, ali nema veze, život ide dalje'', kaže Lučić.

FOTO: Ivica Lučić/Privatna arhiva

Danas se ne bavi nikakvim sportom budući da kondiciju stječe na kazališnoj sceni, a i predstave su koje igra dosta fizički zahtjevne. Ipak, u slobodno vrijeme voli šetati i boraviti u prirodi, ali i odmarati u svojoj vikendici nedaleko Osijeka, gdje uživa s ''glistama, ptičicama, kunama, fazanima i ostalom živinom koja se tamo nalazi''.  

Kada je u pitanju njegovo daljnje kazališno stvaralaštvo, volio bi načiniti predstavu za odrasle koja bi sadržavala mnogo lutkarskih elemenata. Također, ''krunom'' svog umjetničkog stvaralaštva smatrao bi predstavu koju planira producirati i odglumiti sa svojom kćeri, a koja je trenutno samo na razini ideje. Mladim pak glumcima poručuje da, ako to vole i žele raditi, neka rade, ali nije nužno da svi oni koji završe studij glume moraju postati glumci.

''Široka je lepeza kazališnih zanimanja kojima se glumci mogu baviti. Tu su kritičari, analitičari, teoretičari... Postoji mnogo stvari koje se glumcima mogu otvoriti, a oni imaju jako puno znanja i mašte za koje vjerujem da ih mogu i znaju iskoristiti'', nada se Lučić.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Bez obzira na završetak Jutromlata, Lučićeva strast za umjetnošću vidljivo i dalje neumorno gori te donosi radost i inspiraciju generacijama koje su odrasle uz emisiju, ali i onima koje tek ulaze u čarobni svijet kazališta. Tako preostaje i nama voditi se njegovim riječima u svime onime čime se bavimo: ''Budući da radim posao koji volim, ne radim, nego samo uživam.''