Uoči Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, istražili smo kako zapravo izgleda život osoba s invaliditetom na području grada Osijeka, pružajući uvid u njihove borbe, uspjehe i doprinos zajednici, ali i ukazujući na stavke koje bi trebalo unaprijediti u Osijeku kako bi i njima, a i drugima oko njih bilo bolje

Osijek je poznat kao grad koji svojim inicijativama, aktivnostima, projektima i pristupačnosti teži stvaranju inkluzivnog društva koje pruža podršku, jednakost i ravnopravnost svim svojim građanima, bez obzira na njihove fizičke ili intelektualne sposobnosti. U srcu ovoga napora leži važnost razumijevanja i uključivanja osoba s invaliditetom u društvo, iako su im iskustva često vezana uz određene prepreke i izazove s kojima se suočavaju u svakodnevnom životu.

Uoči Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, istražili smo, stoga, kako zapravo izgleda život osoba s invaliditetom na području grada Osijeka, pružajući uvid u njihove borbe, uspjehe i doprinos zajednici, ali i ukazujući na stavke koje bi trebalo unaprijediti u Osijeku kako bi i njima, a i drugima oko njih bilo bolje.

Sadržaj se nastavlja...

Prije svega, Grad Osijek dobio je najvišu ocjenu Ureda POSI kao grad prilagođen osobama s invaliditetom. Osim što se sam po sebi nalazi na ravnici na kojoj nema mnogo stepenica i uzbrdica, u njemu sve je više pozitivnih pomaka u kvaliteti življenja osoba s invaliditetom budući da ponajprije postoji partnerska povezanost i suradnja između institucija i organizacija civilnog društva koje rade na zaštiti i promicanju prava i interesa osoba s invaliditetom.

''U stvaranju društva jednakih mogućnosti za sve građane Grada Osijeka, za sve kategorije osoba s invaliditetom u svim životnim segmentima ističemo otvorenu komunikaciju s Uredom pučkog pravobranitelja za osobe s invaliditetom, posebice s Područnim uredom u Osijeku. Da je poboljšanje kvalitete života osoba s invaliditetom i ranjivih skupina u primarnom fokusu Grada Osijeka, dokazuje upravo i podrška Ureda pučkog pravobranitelja koji je prepoznao nastojanje Grada Osijeka da djeluje na uočene potrebe osoba s invaliditetom u lokalnoj zajednici'', navode iz Gradske uprave za SiB.hr.

Dodaju kako se u Osijeku tako posebno vodi briga o izgradnji različitih prometnica i rubnjaka. Na više su raskrižja postavljeni zvučni semaforski uređaji, taktilne površine za slijepe osobe te zvučne i vizualne najave u vozilima javnog prijevoza. Omogućen je i prijevoz slijepih osoba sa psom vodičem u svim sredstvima javnog prijevoza te ulazak u sve građevine javne namjene. Posebno se, kažu, vodi briga oko sufinanciranja i osiguranja poslovnog prostora za udruge osoba s invaliditetom, financiraju se njihovi programi i projekti, a više udruga besplatno koristi upravo poslovne prostore Grada Osijeka.

Uz Područni ured, u Osijeku i OBŽ-u za osobe s invaliditetom djeluje i nekoliko udruga, među kojima se ističu Udruga distrofičara Grada Osijeka, Društvo multiple skleroze OBŽ-a, Udruga gluhih i nagluhih OBŽ-a te Udruga paraplegičara i tetraplegičara OBŽ-a, odnosno Udruga UPIT.

Upravo posljednja među njima posjeduje kombi vozilo koje služi za besplatni prijevoz osoba s težim invaliditetom i korisnika ortopedskih pomagala, i to uglavnom do određenog mjesta izvan Osijeka.

''Tu uslugu pružamo korisnicima koji imaju potrebu otići iz grada u neko prigradsko naselje, ali pružamo ju i stanovnicima ruralnih područja naše županije kojima nastojimo olakšati život tako da ih prevezemo na neku, primjerice, društvenu aktivnost ili u bolnicu'', pojašnjava Danijel Balažić, predsjednik Udruge UPIT koji je i sam osoba s invaliditetom.

Kombi za osobe s invaliditetom; FOTO: Petar Glebov/PIXSELL

Osim toga, Udruga od 2007. godine pruža i usluge osobne asistencije. Do sada ih je financiralo Ministarstvo rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike RH, no Danijel navodi kako s 1. siječnjem te usluge počinju biti dio zakonske regulative, pa će ih financirati država.

''Imamo 35 korisnika tih usluga i 30 asistenata budući da neki rade s dva korisnika. Usluga je svakom korisniku dostupna četiri sata dnevno, a korisnik sam osmišljava rad osobnog asistenta. On tako ide s njime obavljati administrativne poslove te mu pomaže oko osobne higijene, čišćenja, pripremanja obroka i svih ostalih aktivnosti važnih u svakodnevnom životu'', govori Danijel.

Među pozitivnim pak primjerima prilagođenih građevina osobama s invaliditetom novi je stadion na Pampasu Opus Arena, na kojemu je osigurano 244 sjedećih mjesta za osobe s invaliditetom. Također, tu je i veliki i prostrani prostor Kulturnog centra Osijek koji, kao i Portanova, ima dizala i čak i toalete za osobe s invaliditetom. Pristupne rampe pak, između ostalih, imaju zgrada STUC-a, Doma zdravlja, Sokol Centra, Županijskog suda u Osijeku te Ekonomske i upravne škole Osijek.

Pristupna rampa kod zgrade STUC-a, Doma zdravlja, Županijskog suda u Osijeku, Sokol Centra i Ekonomske i upravne škole Osijek te unutrašnjost KC-a; FOTO: SiB.hr/KC Osijek (privatna arhiva)

Međutim, najvećim problemom s kojim se susreću osobe s invaliditetom u Osijeku, 53-godišnja Gordana smatra upravo svojevrsni nedostatak i neprilagođenost javnog prijevoza za njih.

''Iako je Grad kupio niskopodne autobuse, jako teško u njih ulazim. Svi ljudi vole biti slobodni, pa tako i mi, ali ovisni smo o gradskom kombiju koji je star dvadeset godina. Kombi koji pak koristimo preko udruge, a može nas odvesti i na dulje relacije dostupan je svega četiri sata dnevno'', opisuje Gordana koja je, radi mišićne distrofije, korisnica invalidskih kolica otprilike 15 godina.

Osim manjka prijevoza, sugovornica ukazuje i na nepristupačnost ulica i pojedinih javnih zgrada kao što je, primjerice, zgrada Glavne pošte koja uopće nema pristupnu rampu. Ističe dalje kako, s obzirom na to, osobe s invaliditetom moraju birati korištenje određenih institucija prema načinu prilagodbe njima, a ne prema kvaliteti usluge i osobnim preferencijama.

''Moram gledati koju ću, primjerice, banku izabrati jer ne mogu ući u svaku. Također, i bankomati su uglavnom višlji od kolica, ali uvijek se nađete pokraj nekoga tko vam može pomoći'', dodaje Gordana.

Ulaz u Glavnu poštu; FOTO: Mirela Belaj/SiB.hr

39-godišnji Saša koji je, radi cerebralne paralize, korisnik invalidskih kolica od rođenja, osvrnuo se pak na važnost postojanja prijeko potrebnih dizala, i to ne samo za osobe s invaliditetom, nego za sve koji ulaze u pokoju zgradu ili ustanovu te koriste njezine usluge.

''To ne bismo trebali doživljavati kao neko posebno dostignuće u 21. stoljeću. Smeta mi kada se u nekoj ustanovi sagradi lift, ali bude pod ključem i mogu ga koristiti samo određene osobe. To je nešto što ne razumijem i što bi moglo pomoći ne samo nama, nego bilo kome. Ne znam zašto bi se netko, ako ne mora, penjao na peti kat jer to će ga samo umoriti'', smatra Saša.

24-godišnji student Filip koji, iako nije korisnik invalidskih kolica, sporije se kreće gradom zbog lakšeg oblika cerebralne paralize. Unatoč tome, svakodnevno putuje javnim prijevozom od Višnjevca do fakulteta u Tvrđi i na različite aktivnosti kojima se bavi, i to potpuno samostalno. Osim neprilagođenosti prijevoza, uočava kako mu putnici nerijetko ne žele ustupiti mjesto u javnom prijevozu.

''Prije je to bilo češće, a sada se dosta rijetko ustaju i u tramvaju i u autobusu. Ljudi sjednu i samo te gledaju, a nama je teško prvima zamoliti ih da ustanu'', ukazuje na problem Filip te dodaje kako bi u vozilima javnog prijevoza trebale biti malo jasnije i vidljivije oznake za sjedala za osobe s invaliditetom budući da ih dosta ljudi ignorira.

Srećom, na njegovom fakultetu postoji dizalo za koje je dobio ključ još na prvoj godini studija pa ga može koristiti, ali pojašnjava kako lift ne postoji u zgradama četverokatnicama na Sjenjaku i Jugu II, gdje Filip često ide na instrukcije, a što mu potom pak otežava kretanje. Budući da često ide i u Konkatedralu svetog Petra i Pavla, apostola, ističe da je kod njezinog glavnog ulaza pak glavni problem nedostatak rukohvata. Osim toga, na stepenicama sa strane prisutno je dizalo, ali ne koristi se i osobe mu s invaliditetom ne mogu pristupiti. 

''Ni na mojem fakultetu nije bilo rukohvata, sve do prije nekoliko godina kada smo tražili da ih se ugradi'', opisuje Filip te dodaje kako bi trebalo poraditi i na prilagođenosti ulica osobama s invaliditetom u njegovom naselju, točnije u Školskoj ulici u Višnjevcu, čija je staza izuzetno strma i puna rupa.

Dizalo za osobe s invaliditetom na ulazu u Konkatedralu; FOTO: Mirela Belaj/SiB.hr

Filipov kolega, 23-godišnji David također boluje od cerebralne paralize, zbog koje mu je ponešto usporen i govor. On se pak dotaknuo činjenice kako bi na osječkim fakultetima što prije trebalo osigurati usmene ispite za osobe s invaliditetom.

''Osim toga, ako se neko predavanje ipak ne održava, profesori bi to trebali javiti na vrijeme jer onaj tko je zdrav, može se lagano okrenuti i otići, dok ja ostanem tamo i bude mi preveliki vremenski razmak do drugog predavanja'', napominje David i nastavlja kako bi trebala biti jeftinija i ortopedska pomagala.

Balažić iz Udruge UPIT također smatra kako se osobama s invaliditetom treba osigurati bolja pristupačnost javnih institucija, kao i sportskih, kulturnih, sakralnih, odgojno-obrazovnih i ostalih objekata. Prema njegovom mišljenju, osobama s invaliditetom nepristupačna je i zgrada Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, ali budući da je riječ o spomeniku kulture, nije ju moguće posve prilagoditi.

''Međutim, ja sam, recimo, bio u Rimu koji je cijeli jedan spomenik kulture. Tamo je bez problema osobama s invaliditetom moguće ući u sve bazilike i muzeje, bez obzira na to što su to spomenici nulte kategorije. Ako oni mogu, možemo i mi, no potrebna je samo dobra volja. Ne tražimo izgradnju pristupnih rampi, postoje i one montažne koje čak ne moraju biti na prednjem, nego na nekom ulazu sa strane'', tvrdi Danijel.

Unutrašnjost zgrade HNK Osijek; FOTO: Davor Javorović/PIXSELL

Unatoč postojanju udruga, sugovornici se slažu kako u Osijeku nedostaje i dodatnih aktivnosti za osobe s invaliditetom kako bi ih se što bolje i odgovarajuće integriralo u društvo. Gordana, stoga, ističe kako bi na području Osijeka, u okviru neke ustanove, trebao postojati dnevni boravak u kojemu bi se okupljale osobe s invaliditetom. Filip pak smatra kako bi barem jedanput godišnje trebao biti organiziran prosvjed ili tribina na kojoj bi sve osobe s invaliditetom dobile priliku iznijeti u javnost sve ono što ih muči i što bi se trebalo popraviti za njih u Osijeku i okolici.

''Nedostaje toga da se pita naše mišljenje i da se vidi kako se osjećamo u svom gradu. Mislim da bi tada bilo lakše čak i roditeljima pustiti djecu koja su osobe s invaliditetom da se, kada napune određenu dob, samostalno kreću po gradu jer bi znali da su sigurni i da su okruženi ljudima koji ih podupiru. Vjerujem da postoje institucije koje bi to htjele, ali nitko se ne usudi učiniti taj prvi korak'', primjećuje Filip i dodaje kako bi u Osijeku trebale postojati neke edukacije o tome kako se općenito postaviti prema osobama s invaliditetom.

''Još se nije dosegla ta razina na kojoj je prirodno vidjeti osobu s invaliditetom, primjerice, na studiju. Ljudi dosta bježe od toga jer se ne znaju postaviti prema takvoj osobi. Imam kolegicu koja teže hoda i priča i baš vidim da joj ljudi jako teško prilaze i ne znaju kako se ponašati prema njoj'', prepričava.

S njime se slaže i David, smatrajući kako se zajednička okupljanja osoba s invaliditetom ne moraju nužno organizirati u svrhu druženja i zabave, već u svrhu informiranja tijekom kojega takve osobe mogu saznati više o, primjerice, određenim pravima koja mogu ostvariti na osnovi svojega statusa. Slične aktivnosti već provodi upravo Udruga UPIT.

''Sa svojim članovima najviše radimo na komunikaciji, pružajući razne savjetodavne usluge te pomažući im pri ostvarivanju brojnih prava. Svima uvijek sugeriramo da često budu vani, da izlaze u javnost i da ostvaruju komunikaciju s drugima jer to je najlakši način razbijanja predrasuda o nama. Ljudi će tada i sami s vremenom spoznati da nismo čudaci, niti građani trećeg reda, niti nas se treba bojati'', kaže Danijel.

Ponosan je na činjenicu kako su pomogli već velikom broju ljudi, a u cijeloj priči imaju i podršku Grada Osijeka i OBŽ-a koji im uvijek pozitivno odgovore na svaki njihov upit i riješe izneseni problem, posebno kada je u pitanju prilagodba raskrižja, obnova nogostupa i pješačkih prijelaza te postavljanje parkirnih mjesta. Danijel bi jedino volio da se veći broj mladih ljudi samostalno uključuje ne samo u njihov, nego i u rad ostalih sličnih udruga u Osijeku i okolici.

''Mi ponajviše radimo s pripadnicima srednje životne dobi, iako ima i mladih, ali oni općenito imaju tu neku odbojnost prema udrugama. Pokušavamo im, stoga, objasniti da udruga za njih može mnogo lakše, brže i bolje odraditi neke stvari koje su im u interesu i da to nije nikakva sramota'', objašnjava Danijel.

U tom se kontekstu proteklog vikenda na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, koja je ujedno i organizator, održala 3. Međunarodna umjetnička i znanstvena konferencija ''Osobe s invaliditetom u umjetnosti, znanosti, odgoju i obrazovanju'' s ciljem poticanja akademske zajednice i društva u cjelini na promišljanja o prisutnosti te izjednačavanju prava pristupa, sudjelovanja ili korištenja umjetnosti, kulture, sporta i slobodnog vremena osoba s invaliditetom ili djece s poteškoćama u razvoju.

''Imamo sreću da se i ove godine mnogo sudionika i uzvanika odazvalo na konferenciju te da je iznova bilo mnogo radionica i predavanja, a i prigodna izložba. Riječ je o znanstvenicima sa 17 sveučilišta i 11 zemalja svijeta poput Australije, Amerike, Velike Britanije, Nizozemske, Brazila i ostalih zemalja u blizini Hrvatske'', poručuje Mirna Sabljar, predsjednica organizacijskog odbora te dodaje kako im je, s obzirom na to da su visokoškolska ustanova, primarni cilj što bolje obrazovanje osoba s invaliditetom, što potom izravno utječe na njihovo zapošljavanje i kvalitetu života.

''Mnogo je studenata osoba s invaliditetom koji pokazuju umjetničke i znanstvene potencijale. Nama je cilj da se poveća njihova ravnopravnost i uključivanje u umjetnost i znanost, a taj je cilj prepoznat i od strane naših pokrovitelja – Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva kulture i medija, Ministarstva znanosti i obrazovanja, Ministarstva turizma i sporta te Osječko-baranjske županije'', govori Sabljar.

U konačnici, Gordana tvrdi kako je na svakom čovjeku odgovornost da se izbori za sebe, neovisno o tome bio osoba sa ili bez invaliditeta.

''Ma šta me briga kako me gledaju. Ja njih ne gledam drugačije i sasvim sam normalna. Kada me pitaju: 'Zar ste sami?', ja im odgovorim da su i oni sami. Međutim, svatko danas želi komunicirati i biti slobodan. Morate izaći na ulicu jer kada se zatvarate, propadate. Ja sebe gledam sasvim najnormalnije jer mogu funkcionirati u određenim omjerima. Ono što ne mogu, ne mogu, a ljudi su koji vas zbog toga smatraju jadnima i sami jadni. Svi smo jednaki'', zaključuje Gordana.

Zaključujemo i mi kako Grad Osijek, kako smo napisali u uvodu, ima snažnu inicijativu u stvaranju inkluzivnog društva za osobe s invaliditetom. Vidljiva su stalna unapređenja u pristupačnosti, javnom prijevozu i suradnji s udrugama.

Ipak, postoji još mnogo prostora za napredak te, unatoč postojanju udruga, ističe se potreba za dodatnim aktivnostima i edukacijom kako bi se poboljšala integracija osoba s invaliditetom u društvo. Nedavna konferencija o umjetnosti, znanosti, odgoju i obrazovanju za osobe s invaliditetom dodatno potiče razmišljanje o njihovoj ravnopravnosti, dok pojedinci ističu važnost samoinicijative i borbe za vlastita prava.