Porazgovarali smo s osječkim taksistima i provjerili što se krije iza prozora njihovih vozila – zašto su odlučili postati taksisti, koje su prednosti, a koje mane tog zanimanja, sjećaju li se pokojih anegdota, susreću li se s ikakvim predrasudama o svom poslu te kako im se kreću cijene nakon uvođenja eura

Taksisti postali su neizostavan dio urbanih sredina, a tako i jedno od glavnih obilježja prometne infrastrukture grada Osijeka koji se sve više gospodarski razvija. S obzirom na suvremeni način života i nerijetko turbulentnu svakodnevicu, ljudi su u potrazi za brzim prijevozom.

Budući da je, između ostaloga, poskupjelo i gorivo, mnogi se okreću alternativnim rješenjima dolaska od točke A do točke B koja ne uključuju neku vrstu javnog prijevoza kao što su bus ili tramvaj koji trenutno ni ne vozi na području grada.

Sadržaj se nastavlja...

Porazgovarali smo, stoga, s osječkim taksistima i provjerili što se krije iza prozora njihovih vozila – zašto su odlučili postati taksisti, koje su prednosti, a koje mane tog zanimanja, sjećaju li se pokojih anegdota, susreću li se s ikakvim predrasudama o svom poslu te kako im se kreću cijene nakon uvođenja eura.

Prvi je naš sugovornik 39-godišnji taksist Silvio Muk. Nakon dugogodišnjeg rada u građevini, kolega mu je predložio da počne voziti taksi u jednoj od najpoznatijih lokalnih tvrtki, što mu se svidjelo.

''Danas je taksi kultura mnogo razvijenija nego što je bila tada. Bolji je odnos prema vozaču, kvalitetnije je radno vrijeme, lakše se i jednostavnije radi zahvaljujući digitalnoj tehnologiji, a i prihodovna je strana mnogo konkretnija'', započinje Silvio razgovor za SiB.hr te dodaje kako se od vožnje taksija danas jako lijepo može zaraditi, ali da sve ovisi o radu i angažmanu pojedinca.

U svojih se gotovo 13 godina vožnje taksijem susreo s različitim i uglavnom pozitivnim situacijama, ali posebno se prisjeća vožnje do Novog Travnika s putnikom koji se bio vratio iz Švicarske i zaželio tamošnjih ćevapa. Osim vikenda koji su klasično specifični zbog noćnih vožnji i putnika koji popiju koju čašicu više, a s kojima se on uspješno nosi, nerijetko se zna dogoditi da putnik zahtijeva od njega da požuri na odredište jer kasni.

''Vlada predrasuda o nama taksistima da smo jako agresivni u prometu. Međutim, to ne možemo biti jer imamo sustav koji nas upozorava kada prijeđemo nedozvoljenu brzinu, pa se ne isplati juriti, a i nitko ne želi plaćati kazne. Također, ogroman je broj zadovoljnih putnika koji nam se vraćaju dokaz da tome nije tako'', govori Silvio te napominje kako im je policija javila kako je, zahvaljujući njihovom postojanju, smanjen broj oduzimanja vozačkih dozvola i vožnji u alkoholiziranom stanju, pa čak i nekih tuča i skandala.

FOTO: Matija Habljak/PIXSELL

Bude, nastavlja Silvio, i nesporazuma vezanih uz to gdje se točno nalazi taksi, a gdje putnik. Većinom to, tvrdi, zna biti na Glavnoj tržnici i u Tvrđi, pri čemu putnici ne objasne gdje točno čekaju taksi jer su navedene lokacije dosta široke i do njih se može doći na različite načine, ali većinom ih se pronađe na vrijeme.

''Postoje i određeni ljudi koji barataju starim nazivima ulica kao što su, primjerice, Mićurinova i Beogradska, pa se onda tu potrebno snaći. Isto se tako Osijek dosta promijenio, pa ljudi dođu nakon nekog vremena, traže prijatelja kojega nisu vidjeli 20-30 godina, idu mu kući, i kada dođemo na odredište, shvatimo da te kuće više nema, već je na njezinom mjestu izgrađena zgrada'', dodaje Silvio.

Promatrajući pak prometnu infrastrukturu na području Osijeka, Silvio smatra kako ima prostora za napredak, ali riječ je o gradu koji ima svoja ograničenja i davno izgrađene ceste koje je danas u nekim dijelovima grada nemoguće popraviti, odnosno proširiti.

''Primjerice, Ružina ulica ne može imati četiri trake, a trebala bi ih imati osam. S druge strane, Divaltova ulica puna je šahtova. Kada bih se svakodnevno vozio njome, morao bih ići u servis svakih mjesec dana. Bogom dana Vukovarska ulica ima četiri, dok u Zagrebu samo jedna strana ceste ima osam traka. Nama je Vukovarska ulica ono što je njima Slavonska avenija, gdje imate 12 traka'', ističe Silvio i dodaje kako je posebno teško taksistima tijekom radova na cesti.

FOTO: Ivica Benić/SiB.hr

U tom se kontekstu prisjeća vožnje putnice od ulice iza Željezničkog kolodvora do Željezničkog kolodvora koja je trajala ravno 35 minuta. Naime, došli su do podvožnjaka u Trpimirovoj ulici, no budući da je tamo bila prevelika gužva, put je, koji bi inače trajao dvije minute da je putnica išla pješke (imala je težak kofer), trajao duže od pola sata.

''Također, kada je nedavno bila zatvorena Vinkovačka ulica zbog izgradnje podvožnjaka u Čepinskoj ulici, kojega smatram najvećim infrastrukturnim postignućem u Osijeku u posljednjih 50 godina, morali smo ići okolnim putevima. Primjerice, čovjeka sa Željezničkog kolodvora vozio sam na Livanu ili obilaznicom kod Portanove ili preko Bosutskog naselja. Međutim, naučili smo se prilagoditi tome i drago nam je da se, unatoč svemu, koliko-toliko radi na prometnoj infrastrukturi'', objašnjava Silvio.

Fotogalerija

S njime se slaže 31-godišnji Vladimir Ćulibrk koji je uočio kako u Osijeku nema odvojenih traka za taksije koja je nekad postojala u Strossmayerovoj ulici, i to ne samo za taksije, nego i za bus i za tramvaj.

''U gradu ima otprilike 25 stajališta za taksi, odnosno mjesta za parkiranje, a vozila je sveukupno oko 120. Loša je i regulacija semafora. U cijelom gradu postoji samo jedan zeleni val na Europskoj aveniji, a ostali su katastrofa. Ceste su pak pune rupa, što vidite i sami kada se vozite po gradu'', upozorava.

Vladimir svoj posao taksista obavlja 12 godina – počeo ga je raditi još za vrijeme studiranja, a nakon tri godine pokrenuo je vlastiti obrt koji danas broji četiri djelatnika i tri vozila. Prema njegovom mišljenju, glavna je prednost navedenog zanimanja rad s ljudima koji je uvijek prepun zanimljivih priča i poznanstava.

''Izdvojio bih klijenta koji mi je plaćao pet kuna za svaki krug u kružnom toku na Đakovštini. Mislim da smo odradili 20-ak krugova, odnosno dok nije potrošio 100 kuna na tu avanturu'', prepričava Vladimir.

Dodaje kako se taksiste uglavnom promatra kao manje obrazovane ljude budući da za taj posao nije potrebna visoka stručna sprema, iako u Osijeku, tvrdi, ima vozača i s doktoratom. Od vožnje se taksija, kaže, može živjeti, ali to je ''kruh sa sedam kora''.

''Nemate pravo na Uskrse, Božiće, vikende i ostale dane tijekom kojih većina ljudi uživa i opušta se. Posao bih, stoga, preporučio nekome tko ima viška slobodnog vremena i voli dinamičnost'', savjetuje Vladimir.

FOTO: Vladimir Ćulibrk/Privatna arhiva

Slično je radno vrijeme imao i 27-godišnji Mario Jelečević, sve dok također, prije nešto više od četiri godine, nije otvorio vlastiti taksi obrt preko poticaja za samozapošljavanje. Po struci je vodoinstalater te je godinu i pol radio u građevini, ali najviše voli voziti taksi.

''Dio sam od dobivenog poticaja iskoristio tako da sam kupio auto i krenuo raditi. Budući da imam samo taj jedan auto, dijelim vožnje s drugima da nitko ne bi ostao zakinut i da zadržimo putnike'', objašnjava Mario.

Njegovo je radno vrijeme tako najčešće radnim danima u prijepodnevnim te vikendom u večernjim satima. Najveći je broj putnika i tijekom kišnog vremena ili održavanja nekih velikih događanja u gradu. Međutim, Mario nije ograničen samo na Osijek, pa cijelo ljeto vozi taksi i u Dubrovniku te tako uspješno opstaje na tržištu.

''Sve to lijepo izgleda i zvuči, ali mnogo je tu uloženog rada i truda, pogotovo kada je netko sam kao što sam ja. Samostalni taksisti koji ne idu voziti dalje, odvoze mnogo više sati u Osijeku da bi opstali. No, Osijek uglavnom živi zimi, dok je ljeti posve druga priča, odnosno mnogo je više posla u turističkim mjestima kao što je Dubrovnik'', navodi.

Kao glavne prednosti spomenutog posla ističe mobilnost, dinamičnost, kontakt s ljudima, obilazak raznih osječkih lokacija koje inače ne bi vidio te činjenicu kako ste ljeti pod klimom, a zimi u toplom. Bude, govori, i neugodnih situacija, ali s godinama ih se nauči kontrolirati.

''Sve je do komunikacije s ljudima i temperamenta osobe. Najčešće izađete putnicima ususret jer to je pet minuta koje će oni provesti s vama, pa se složite s njima čak i ako se zapravo ne slažete. Ja im, recimo, volim pustiti glazbu da pjevaju, što su možda neke najbolje stvari koje se događaju u mom taksiju'', govori Mario.

FOTO: Mario Jelečević/Privatna arhiva

Taksijem se uglavnom voze svi – od djece koja idu u školu ili na trening, preko mladih ljudi koji izlaze u Tvrđu i studenata koji većinom gledaju koja im je opcija vožnje taksijem najpovoljnija, do stanovnika okolnih mjesta i umirovljenika kojima najčešće treba prijevoz do bolnice ili Portanove.

''Bit je taksija da stane maltene pred prag, za razliku od tramvaja ili busa. Možemo stati i na Trg Ante Starčevića, ako putnik za to ima dozvolu'', ističe Silvio.

Putnici nerijetko znaju tražiti od taksista da ih odvezu i do različitih mjesta na jadranskoj obali, ali i do Novog Sada, Pečuha, Budimpešte, Beograda, Sarajeva, pa čak i Graza i Milana. Ipak, glavninu posla taksisti obavljaju u krugu od 50 metara, odnosno u Osijeku i okolici.

Cijene su pak vožnje taksijem kod svih triju vozača standardne – iznose četiri eura unutar pet kilometara, dok se svaki sljedeći prijeđeni kilometar naplaćuje jedan euro. Otkako se uveo euro, nisu ih povisivali, a i dalje je riječ o financijski isplativijoj vožnji u odnosu na mjesta na obali ili Zagreb, gdje se cijene vožnje, tvrdi Silvio, penju i na 12 eura.

''Cijene su iste za sve, ali mogu ići još samo gore, a ne dolje zbog raznih troškova poput onih vezanih uz gorivo te automobile i njihove dijelove. Troškovi svakodnevno rastu, a nama je bitno da naši ljudi zarade plaću te da možemo platiti sve te silne dobavljače i državu'', pojašnjava Ivica Klobučar, vlasnik osječke taksi službe.

FOTO: Pixabay/Ilustracija

Svim ljudima koji se žele okušati u navedenom poslu Silvio poručuje da dođu i probaju jer se posao taksista zapravo ne može do kraja objasniti.

''Uvijek kažem da taksi bira čovjeka, a ne čovjek taksi. Taksi je specifičan jer se uvuče pod kožu, ali nisu svi za ovo. Čovjek koji krene ovo raditi za tri sekunde zna da je to za njega, ali tek onda kada to proba. To nije posao za usput jer u njega treba uložiti mnogo truda, rada, vremena, pa i svog života. Posao taksista nije samo posao, nego se i živi – mora se u njega ubaciti malo i emocija i mora vam biti stalo. Ako vam nije stalo, uvijek postoje prijelazna rješenja. Nama taksisti ne dolaze, mi taksiste pravimo'', zaključuje Silvio.