Kazalište, da, moje kazalište!
Često sam se hvatala kako naglašavam ovo moje, a s druge strane moje kazalište mi je nanosilo silne nemire, tjeskobne noći.

Valjda mi to treba (eh). Evo i sada, već je sumrak, sređujem misli, a osjećam se vrlo nesređeno. Te vibracije sređivanja volim… Volim moje kazalište.

Kraj je kazališne sezone 2010. godine.
Što bih sve trebala spremiti u sjećanja? Koje uloge, koje probe, predstave, koje pisce, koje redatelje, koje glasove, koje partnere, koje odnose, koja stanja, koje misli? Opet podvlačim crte uspjeha i neuspjeha. Zbrajam, a ne znam računati…

Hvata me panika što će od ove glumačke sezone ostati u meni, što ću jednostavno zaboraviti. Nemam pravila, ponekad jednostavno nestane i ono bitno i ono nebitno. Imam silnu potrebu sve pamtiti, svaki detalj, svaku sitnicu, svaki ton. Ne volim zaboravljati. To je sigurno zbog osjećaja prolaznosti. Ove sezone sam igrala i majku ali i kurtizanu. Volim igrati kurve, sve su to uloge s puno životne boli. Slijedeće sezone me čeka još jedna kutizana. U Krležinoj Ledi: Prva dama.

Zašto sam postala glumica? U svakom intervju mi postavljaju to pitanje. Neki još uvijek tradicionalno misle da su glumice kurve (sebi i drugima ovdje odgovaram smijehom, onim dubokim iz crne rupe spoznaje). O tome nisam maštala – biti glumica. Ali uvijek sam imala osjećaj da me vodi neka nadnaravna sila. Putokaz. I kao mala voljela sam osjećati bol. Neku duboku, često bezrazložnu bol. Maštala sam bolne situacije. Realnost i fikcija su se miješale. Poslije sam shvatila da se to zove mašta. Činilo mi se da je ta bol jako vrijedna i kroz tu bol osjećala sam se drugačijom. Eto, zato sam glumica.
Ali znam da volim što sam glumica u mom osječkom kazalištu.

Zašto ovo pišem? Moram. Možda opet nadnaravne sile… Kada ne glumim moram pisati. Na godišnjem sam odmoru. Moram višak energije u nešto usmjeriti. Kada ne glumim moram puno jesti. Udebljala sam se pet kilograma, naravno, zato što pazim. Reflektori na sceni dodaju još pet. Užas!… Kad ne glumim moram pisati, osluškivati, gledati. Kad ne glumim mislim o tisuću stvari, koje me uglavnom sjeckaju, a kada glumim mislim samo o ulozi i te misli me spajaju... Pišući treniram sebe i nove uloge. Treniram kontrolu nad samom sobom ili je to jedan mali pokušaj  (od bezbroj) viđenja osobnoga (glumačkoga) svijeta…
Ali valjda su to sve procesi rada… Procesi… sazrijevanja. Tek mi je četrdeset devet. Nisam još odrasla. Glumački nemir je moje stanje, moja realnost!          

doc.art. Mira Perić Kraljik, glumica

28. 7. 2010. Osijek

Sadržaj se nastavlja...