Profesorica i glumica Mira Perić Kraljik u novoj kolumni razgovarala je s atraktivnom Dolores Lambašom.

Glumačka riječ može biti snažno, plemenito oružje. Zanimljiva i neodoljiva Dolores to potvrđuje u ovom razgovoru. Njezina atraktivna osobnost puni novinske stupce, ali njezino stručno razmišljanje o glumi  također će privući  pozornost čitatelja. Uvjerena sam!

Koliko se tvoje razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom  životnog sazrijevanja?

Sadržaj se nastavlja...

- Svaki čovjek se tijekom života nadograđuje, pa tako kreira i svoje stavove, kako o samome sebi tako i o zanimanju kojim se bavi. Međutim, uzmemo li u obzir da je gluma za određene persone doista poziv, onda je preispitivanje unutar određenih životnih i radnih perioda nužno ali je bezuvjetna ljubav ta koja prevlada i pobjedi svaki puta. Na Akademiji glumac zapravo najviše kreira svoja stajališta o samoj glumi, uči se disciplini, zanatu, poštovanju branše i gradi te učvršćuje svoj veličanstveni hram duše koju ondje na neki način priprema za buduća njegovanja i glancanja svih likova koje će jednom provući pa lako nositi ili teško tegliti unutar sebe. Kroz taj sitničav i podosta zahtjevan proces izučavanja zanata, glumac stvara u sebi čelični stup, okosnicu, kičmu oko koje će se poslije rušiti sve dvojbe i dileme koje poteškoće života i zanimanja nose sa sobom i zbog kojega će uvijek prevladati svojevrsna „zaraženost“, „infekcija“ glumom kao najsvetijim životnim odabirom.
Čvrstoća koju glumac stiče kako bi se uvijek lako nosio sa javnom osamljenošću na sceni, stabilnost i snaga koje zrače iz njega, život koji mu čitamo iz oka i koji je jasniji i blještaviji od ostalih života, te prodornost dubokog pogleda, poštenje, alturizam, žrtvovanje, često laike navodi na pogrešna razmišljanja o glumcu.

 Nemali broj puta ćemo tako čuti kako su glumci ekscentrični, opterećeni sobom, zaljubljeni u sebe, prenaglašeni te kako se bave tim zanimanjem najviše zbog sebe. O samoj glumi i glumcima priča se kao o izmišljenom boemskom svijetu koji najviše sam sebe zabavlja svojim djelima, međutim istina je posve opozitna. Glumac duboko poštuje svoje zanimanje i ono mu je sveto, ali upravo i najviše zbog toga što je ono uvijek  u službi davanja. Publika je ta koja se prepozna i poistovjećuje se s određenim likom, situacijom i njenim rješenjem. Gledatelju se u trenutku gledanja čini da nije sam na svijetu sa svojim dvojbama i djelima, gledatelj je taj koji proživi katarzu prilikom glumačke izvedbe a glumcu osim procesa mukotrpna rada, ostaju samo aplauz i iskustvo.
O glumcima ćemo čuti i kako su drukčiji, povučeni u sebe, u stalnim premišljanjima, fanatični, preplašeni, bez svoje prave osobnosti, ili pak previše ekstrovertni, znatiželjni, neozbiljni, neodgovorni, skloni komedijama u društvu. Međutim, treba znati da su glumci prije svega hipersenzibilna bića koja upijaju svijet i događaje u njemu poput spužve i koja su ne samo savjest društva, već nose i težinu svijeta na svojim plećima upravo zbog svoje emocionalne inteligencije da suosjećaju sa svim društvenim i ljudskim zbivanjima i istinskom težinom života. Za glumca ne postoji tabu tema. On je spreman sa svakom uhvatiti se u koštac i emocionalno i stradati. Glumac zato privatno ne izražava stanja intenzivno koliko na sceni, ponekad je privatno baš zbog te scenske dubine i bogate unutrašnje potrošnje i izgaranja, emocionalno invalidan, zamišljen, odsutan, njegov vlastiti život nije mu predmet interesa koliko nesebična skrb o svim drugim životima a sama želja za kreiranjem, igrom, vječnom znatiželjom proučavanja i promatranja, ostavlja dojam  o njemu kao o neobičnom, ćudljivom djetetu, kojemu smijete oduzeti sve simbolično i vanjsko a kojemu će unutar njega opet ostati nepresušna prostranstva najljepših i najvrjednijih ljudskih stanja i htjenja, težnji duše za apsolutnim uzvišenjem. Jer glumac živi glumu, u svakom trenutku svoga života.  I jedino takva vrsta posvećenosti može biti vrijedna i zapažena i drugoga ostaviti bez daha.

Ponekad ćemo čuti i da su glumci tašti i preponosni ili pak asocijalni i autistični i da ne dopuštaju bilo kome ulazak u svoj svijet. Glumac takvu vrstu brane od banalnog  i nepotrebnog gradi spontano kako bi se očuvao u svom punom obimu; sve što će ga ometati u upražnjavaju stanja, u slobodi kreacije i neprestane igre, sve što će ga krivo tumačiti ili ga uopće neće moći shvatiti, doživjeti, što će ostati gluho na njegov vapaj duše, glumac sistemom eliminacije vješto sklanja od sebe, ili se sam sklanja od istoga. To je prirodna zaštita glumca u vlastitom okruženju. Jer rasije li se, raspne li se i ne ostane li mu ništa,  glumac ništa neće moći ni dati, onima koji to doista i zaslužuju.

Zato, iako vam neće pokazati, glumca možete često i lako povrijediti. On je svjestan da su riječi najmoćnije oružje u sukobu duša a njegovim glumačkim preispitivanjima i nesigurnostima, dokle postoji glumca i rada, neće biti kraja. Stoga je važno upoznati ga, poštovati njegov način i biti svjestan njegove nesebične žrtve.
Glumca se prihvaća onakvim kakav jest, ne mijenja ga se jer glumac se, i to je vrlo važno upamtiti, ne može promijeniti.  
S obzirom na biologiju, istina je da je muškarcima donekle lakše u ovom zahtjevnom zanimanju, jer žena u određenom životnom trenutku postaje i majka; tada je sigurno njena ljubav prema glumi prvi put načeta, jer prema iskazu jedne kolegice glumice; „ne bih došla na Oscara niti preuzela ga u slučaju da moje dijete ima temperaturu 38“ shvaćamo  najjasnije njene prioritete u nekim godinama. Žena se također mijena fizički i brže se troši u ovome poslu, pa se u nekim godinama i prirodno stvara „prazan hod“ u njenoj karijeri.
Uzevši u obzir okvire bavljenja ovim poslom unutar granica naše i susjednih država, isto tako je logično da ovo zanimanje glumcu najviše prija dok je mlad; međutim u svakoj krizi preispitivanja, kao što sam već istaknula, ljubav je ta koja pobjeđuje. A ljubav i kašalj su, kako kažu, dvije stvari koje ne možeš zatomiti .

Glumca svi ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko ti je važna kritika?

- Mislim da je zapravo sjajno što se u ovom poslu publici možeš predstaviti kroz sve spektre osobnosti i pokazati toliko unutrašnjih stanja kao u malo kojem drugom zanimanju. Publika uglavnom blagonaklono prihvaća glumce i ako su iskreni to se lako iščitava, ubrzo postaju omiljeni i dragi, popularni likovi. Ponekad kod publike prijeđe i u fascinaciju kada vide u kojoj mjeri je neki glumac sposoban bezrezervno se posvetiti ulozi.  Ta kritika i podrška publike su najvažnije, one su mjerilo stvari.

Kritika struke je također pozitivna stvar; uvijek te netko upozori na čemu još trebaš raditi, na što usmjeriti pozornost, u čemu se nadograditi, iako, po nekom mom vrijednosnom sudu, glumac na koncu sve radi po svom osjećaju, jer ako je iskreno posvećen, on u sebi nosi pravu, gotovo metrički savršenu mjeru za točnost. Nju poštujem najviše. Nisam toliko igrala, pogotovo ne u kazalištu, da bih mogla govoriti o kazališnim kritičarima pa ću se samo kratko osvrnuti na to ; ponekad su oni vrlo uzorni i smjerni a ponekad se ne bih se zaklela ni u njihov stopostotni objektivizam u određenim situacijama.  Vjerujem da glumcima teško padaju kazališne kritike iz vrlo objašnjiva razloga; kazališne predstave se ne snimaju, one se žive taj čas dok se igraju, a kada se skinu sa repertoara, nitko više ne pamti život, muku , trud, ulaganje, znoj, krv, suze glumca, a kao svjedok ostane samo taj komadić papira koji ponekad ne prenese ništa od glumčevih stanja ili još gore, koji umije vrlo razočaravajuće i teško, skoro pogubno zvučati za glumca, obeshrabrivati ga.
Glumac tada ne smije zaboraviti najvažniju stvar- da se ipak iz daha publike čita sve. Publika je nepogrešiva, njena najveća mana moze biti samo stidljivost, ništa drugo.
 

Što je za tebe glumačka samokritičnost?

- Za samokritičnost je nužna svijest glumca o svom stupnju razvoja kao i neprestana nadogradnja. Ono što je sigurno jest da glumac nikada nije u sto postotnoj mjeri zadovoljan svojom izvedbom i da uvijek teži ka sitnim pozitivnim nadogradnjama. To ne znači da smije pretjerati niti u tome ali trag nesigurnosti i jedan posto neudobnosti uvijek su dobro došli jer održavaju glumca živim, dopuštaju mu da prati sebe iz izvedbe u izvedbu i sve više uživa i opušta se umjereno u igri. Ako je neki glumac savršeno zadovoljan svojom izvedbom, ili previše opušten, veće su šanse da će pogriješiti u igri. To je i znak da se možda počeo dosađivati, pomalo popuštati u zanosu i glumački odumirati. Svaka vrsta neugodnog osjećanja kod glumca, od nesigurnosti do veće ili manje treme, je zapravo znak dobre i ispravne duševne higijene.

Vjeruješ li uvijek u redateljsku koncepciju?

- Onoga časa kada glumac počne raditi s redateljem, dobro je da mu bezuslovno vjeruje i pomno ga osluškuje, njegove ideje  i htijenja. To se naravno ne događa često, stoga ne može baš svaki rad glumca spadati u kategoriju umjetnosti. Nema gore stvari nego vidjeti glumca kako se muči u konceptu koji mu ne odgovara, kojega možda čak i ne razumije, kojega se u neku ruku i stidi i kojemu ne vjeruje. Stoga osobno, ne prihvaćam svaku ulogu koja mi se ponudi. Jednostavno, u početku jasno ocijenim da li sve ove gore komponente odgovaraju meni i da li ću ih moći provući kroz sebe.  Smatram da je tako poštenije, jer nije svaki glumac za sve uloge. To ne znači da bježim od izazova, novih koncepata, da sam nefleksibilna ili nesklona igranju. Samo znači da točna metrika moje duše nije kliknula na određeni zamišljaj i da unutar okvira u kojima mi je postavljen, kao glumac ne mogu dati niti minimum sebe publici. To je trenutak u kojem odustajem od koncepta i prepuštam ga drugom kolegi kojemu više odgovara princip.

Ponekad su redatelju važni određeni glumci i žele imati baš njih u svom projektu pa su skloni određenoj vrsti prilagodbe njemu, zajedničkim dogovorom postigne se neko kompromisno rješenje. To glumcu olakšava sve i u takvim trenucima još usuglašenije prati i podržava redatelja u ideji. Osobno sam, kada sve funkcionira, sklona slijepo vjerovati redatelju jer tak tada, u tom međusobnom skladu zahtjeva i djelovanja, u toj sinergiji djelovanja, moja nutrina pušta najljepše zvuke.

Scenski partner?

- Kada se mladi glumci brinu, kakvi će biti na setu, na pozornici ili rade sami doma na tekstovima, uvijek im kažem da se opuste  i da energiju za bilo koje stanje crpe iz partnera. Nije lako biti scenski partner, uvijek je lakše kritizirati onoga nama dodijeljenoga (smijeh). Biti prisutan, odslušati, reagirati točno, ali i biti pošten čovjek, ne podmetati, imati povjerenje, poštovanje, razumijevanje, to su glavne odlike dobrog scenskog partnera.  Većina glumaca se trudi i radi na tome da se postigne scenski sklad, da budu dobri partneri. Naravno da se sa nekima bolje slažeš, sa nekima lošije ali u tom drugom slučaju prisiljen si biti solo igrač, što nije najsjajnija opcija ali je jedina moguća. Najljepše je da te partner vodi na sceni ali ponekad i sam moraš voditi. To je tako. Važno je da projekt uspije, da se ideja realizira, ne brojiš žrtve, ideja je ispred glumca i svih scenskih radnika; bitan je rezultat jer to je ono zbog čega je publika platila kartu. Moraš publici dati satisfakciju.
 
Jedan od meni najdražih partnera je Goran Grgić, koji mi je, kao mladoj glumici, bez imalo tehničkog iskustva, svojedobno pomogao pred kamerama, nesebično brinući u početku o svim tehničkim detaljima koje još nisam bila savladala. Bila je riječ o dramskoj kriminalističkoj seriji koja se prikazivala na HRT-u, zvala se „Dobre Namjere“. Nisam sigurna da bi se svatko tako humano ponio i potrudio oko moje nesavršenosti. To je moj prvi čvršći partnerski odnos pred kamerom i ostati će posebno zabilježen u mom srcu.
Ako ponekad osjetim da me netko opstruira, da nije pošten, da nismo uspostavili onu tanku, finu liniju razumijevanja i iskrenosti, poštovanja, ne radim problem oko toga. Nastojim poboljšati odnos a ukoliko ne ide, služim se maštom a svakako nepokolebljivošću, tada sam još čvršća i glumački koncentriranija, iako mi bude žao što se nije dogodila lijepa obostrana igra, što je izostao užitak. Ali i glumci su ponekad samo ljudi (smijeh).

Kazališna umjetnost je li u krizi?

- Gluma je uvijek odraz stanja u zemlji, društvu, dušama, glavama i mislima čovjeka. Sasvim logično je da je u ovom periodu u krizi , kada je i cijeli svijet u svojevrsnoj dekadenciji i opadanju svih klasičnih vrijednosti. Međutim, valja istaknuti da na našim prostorima i unutar nas samih u posljednje vrijeme nedostaje i odvažnosti te pobune, revolta, prkosa i gnjeva kojima bi trebali izražavat otpor nepravilnostima. Kao da smo se svi utopili u istoj blatnoj vodi ili kao da se određeni mediji trude prikazati da je to tako i nekim dugim nevažnim sadržajima oslabljuju volju narodu. Kultura je na ovim prostorima zapostavljena a kulturni radnici međusobno nesložni i neprobitačni. Kao da su i oni stali u zaklon u ovom gluhom i mrklom periodu manirizma. To frustrira, ljuti, boli. Guši se svaki pokušaj isticanja ljudskog ponosa, integriteta, jastva, vrijedne ljude se prikazuje nevrijednima i obrnuto. Netko želi od ove zemlje napraviti kaos i rastrgati je i mora se priznati da mu to jako dobro polazi za rukom. Nepovratno šteta za Hrvate.
 
Ovo nekada slavno i ponosno društvo koje se hvale vrijedno isticalo kulturnjacima i nacionalnim identitetom i ponosom, danas je jedan obični zapušteni zvjerinjak, u kojem je infekcija razvrata i devijantnosti pojedinaca zarazila pojmove humanosti, ljepote i procvata. Ali i pojam normalnog.
Žao mi je da sam ovako odgovorila na pitanje, ali živjeti za istinu i umirati za nju, za mene je jedno te isto.  Ne znam kada se uopće dogodio taj trenutak u kojemu je materijalno stalo ispred ljudskog. Nekada je dobar građanin značilo biti odvažan i čestit čovjek, principijelan, moralan. Danas se pojam dobrog građanina odnosi samo na dobrog potrošača, konzumerista  a ako je tako, onda nismo ni zaslužili bolju situaciju. Iskreno, čini mi se da cijeli svijet ide dovraga ali nitko se to ne usuđuje reći.
Ostaje mi samo povjerenje u mlađe generacije jer mi smo zakazali.
 
Što ti je najviše značilo u tvojoj filmskoj ili kazališnoj karijeri?

- Osjećam se povlaštenom što sam dobila priliku i dar baviti se ovim plemenitim zanimanjem. Ne mogu izdvojiti konkretno, ali rad na čudesnim komadima, scenarijima, sa divnim ljudima, to stjecanje ogromnog, bogatog scenskog iskustva, kontinuirano glancanje nutrine, hodanje po svijetlim i mračnim hodnicima duše a uvijek po rubu, zauvijek me je obogatilo kao osobu i počašćena sam što sam imala i imam priliku baviti se jednim od najljepših zanimanja na svijetu;  higijenom duše. Ponekad se upravo zbog tih bajkovitih i zanosnih stanja i osjećaja istraživanja koji vladaju mnome dok sam u procesu rada, osjećam življom i sjajnijom nego u iti jednom drugom trenutku vlastita mi života.

Stvar je podcrtane motivacije i velikog izazova u svladavanju zapreka, obrani lika. Trebam li privatno naučiti kuhati, sumnjam da ću to orno učiniti kao u komadu. A treba li moj lik naučiti kuhati, dobit ćete vrsnog kuhara.
Ponekad me pitaju zašto se bavim glumom a meni napamet uvijek padaju dvije stvari: prva je ta što ništa drugo ne želim raditi tako posvećeno a druga je što ja zapravo ništa drugo i ne znam raditi.

 

Piše: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica