Gradnja je morala biti dovršena do kraja godine, uz stroge odredbe Gradskog poglavarstva: za izgradnju se smio koristiti samo čelik, a za pružne pragove najkvalitetniji slavonski hrast

U drugoj polovici 19. stoljeća, Osijek je bio grad u uzletnom razvoju s gotovo 20 tisuća stanovnika koji su svjedočili brzim promjenama i društvenom napretku. Kako je grad rastao, tako se javila potreba i za javnim prijevozom putnika, objavio je TV kalendar.

Sve je započelo 1879. godine kada su ulicama krenuli prometovati konjski omnibusi. No, ubrzo je postalo jasno da oni nisu dovoljni, stoga su gradske vlasti pokrenule inicijativu za uvođenjem konjskog tramvaja. Već 1883. godine tako je sklopljen ugovor između Osječkog dioničkog društva za konjsku željeznicu i Grada Osijeka.

Sadržaj se nastavlja...

Postavljanje tračnica za konjski tramvaj započelo je prije točno 140 godina, odnosno 19. svibnja 1884. godine. Društvo je dobilo koncesiju za izgradnju jednokolosječne pruge koja je povezivala Gornji grad, Tvrđu i Donji grad. Gradnja je morala biti dovršena do kraja godine, uz stroge odredbe Gradskog poglavarstva: za izgradnju se smio koristiti samo čelik, a za pružne pragove najkvalitetniji slavonski hrast.

Osječki konjski tramvaj, poznat kao Konjika, krenuo je s prometovanjem 10. rujna iste godine kada je na ceste pušteno njegovih prvih sedam kola. Osijek je tako postao prvi grad u jugoistočnoj Europi koji je dobio ovo tada revolucionarno prijevozno sredstvo. Nakon njega, konjski je tramvaj uveden u Sarajevu 1885. i Zagrebu 1891., dok je Rijeka 1899. godine dobila električni tramvaj.

Tramvajska su kola bila duga pet metara i imala 16 sjedala raspoređenih u dva reda, a vukli su ih konji, među kojima je najljepši bio Cezar koji je ujedno imao i čast povući prva kola.

Konjski tramvaj u Osijeku; FOTO: Screenshot/Youtube

U njima se ponosno provozao i tadašnji župan, dr. Mirko Kršnjavi. Svaka kola imala su brojeve, a obično su ih vukla dva ili tri te rijetko jedan konj. Na okretištima kočijaš je isprezao konje i premještao ih na suprotnu stranu kako bi se tramvaj mogao vratiti natrag.

Brzina ovih, za to vrijeme vrlo modernih tramvaja, bila je sedam i pol kilometara na sat. Često su se pored njih utrkivali mladići, uz ciku i vrisku, nerijetko stižući na odredište prije tramvaja. Zbog velikog interesa za prijevoz, Osječko dioničko društvo za konjsku željeznicu s vremenom je udvostručilo linije.

Konjski tramvaj u Osijeku; FOTO: Screenshot/Youtube

Putovanje je bilo udobno i sigurno, osim kada bi došlo do nepredviđenih situacija. Jedna je takva bila onda kada bi svojeglava kobila Julča stala nasred ulice i, usprskos povicima kočijaša, konduktera i ponuđenim kockama šećera, odbijala se pomaknuti. Nesretna životinja, kao i mnogi Osječani, završila je 1905. godine na bojištu u Galiciji, odakle se nikada nije vratila.

Prijevoz konjskim tramvajem u Osijeku trajao je do 1926. godine kada je ukinut zbog trošnosti i zastarjelosti. Zamijenio ga je moderan češki električni tramvaj koji je počeo voziti istoga dana kada je grad dobio javnu rasvjetu. No, stara je Konjika još dugo budila nostalgiju kod brojnih osječkih putnika.

Električni tramvaj u Osijeku; FOTO: Screenshot/Youtube

Također, jedna od zanimljivih anegdota iz toga razdoblja vezana je uz rođenje svjetski poznatog kipara Oscara Nemona. Naime, prilikom njegova rođenja, netko je povikao "Ajde, Oscare!", pa mu je majka odlučila dati to ime. Kasnije se ispostavilo da je taj uzvik zapravo bio namijenjen konju Oscaru koji je krenuo krivom prugom, a viknuo ga je kočijaš.