Kritika je bitna karika kazališnog čina
Pokušavam se isključiti iz dnevne politike. Sve vrste manipulacija teško podnosim.

Televizijske bombastične novosti upravljaju ljudskim sudbinama. Stvarnost nije lijepa. Povišeni spikerski tonovi svake sekunde najavljuju kraj svijeta. Sve više sam u svojoj čahuri, rijetko širom otvaram vrata.

Svakodnevna okrutnost i kazalište

Volim prirodu. Odlazim u park sa psom. Treba puno mudrosti i vještine za normalan život izvan četiri zida. Okruženi smo lažima, bolestima, ubojstvima, mržnjom,  pohlepom,  krađama, zatvorima… I hajde ostani normalan. Čovjek je  pod stresom. Sve što je nenormalno postalo je normalno.  Treba puno truda, pameti i volje za oslobađanje plemenitih ljudskih vrijednosti.  Ali ne, ne volim generaliziranja. Evo, divno je da moj pas normalno kaka. Barem netko!
Brinem i kakva će biti predstava „Leda“ nakon dulje stanke. Ljudi mi prilaze i komentiraju predstavu. Što se događa s usmenom kritikom, a što s pisanom kazališnom kritikom? Vjerujem da kazalište može mijenjati svakodnevnu okrutnost. Glumci rijetko javno kritiziraju kritiku. Zašto i bi kad se kazališnoj kritici dovoljno ne vjeruje. Argumenata je bezbroj. U dnevnom tisku kazališna kritika ima vrlo malo prostora. Još ako kritičar polazi od svoje osobnosti, svoga sveznanja, a ne od cjelokupne predstave - u takvoj kritici nema ni osnova  kazališne kritike, a ni smisla. 

Kritika kao poticaj

Glumci su naučili živjeti i s lošom i dobrom kritikom. Glumcu ne treba kritika koja će u njemu razviti osjećaj samozadovoljstva. Kritika treba potaknuti nova razmišljanja o predstavi jer rad na predstavi nikada ne prestaje.

Sjećanja

Kazališna kritika ostaje kao pisani dokument, a gluma i režija u sjećanjima. Sjećanja mogu ostaviti duboke tragove ali znaju i umrijeti. Volim pozvati prijatelje na predstavu. Ne očekujem da njihov sud o predstavi bude objektivan. Svaka je kritika  subjektivna. Pozivam ih zato da se približe kazališnoj tajni. Svaka je kritika, stručna ili laička, bitna karika kazališnoga čina. Publika odlučuje o kvaliteti predstave. Kritičar kao dio publike ispisuje stručne misli o predstavi. Za razliku od laičke kritike njegovo znanje o dramskom tekstu, glumi, režiji… treba biti opširnije. Ako predstava nije popraćena kritikom, kazališni čin ne sadrži sve sastavnice. Najbolja je ona kritika koja privuče nove gledatelje u kazalište. Dođite u kazalište, pogledajte predstavu i poslije kritizirajte. Na taj način postajete dio predstave, dio kazališnih sjećanja!