Za doručak se uglavnom jeo prženi kupus s ponekim čvarkom ili kobasicom, dok se za ručak kuhao tzv. čoravi paprikaš ili kiseli kupus s kostima od krmenadle
Korizma je vrijeme koje nas, između ostaloga, podsjeća na tradicionalne okuse i načine prehrane naših predaka. Ana Muhar, dopredsjednica Udruge ”Šokačka grana” Osijek, opisala nam je bogatstvo gastronomske baštine Slavonije i Baranje kroz povijest.
U šokačkim domovima, posna su se jela spravljala tijekom korizme, ali i izvan nje, i to pomoću namirnica koje su se pripremale tijekom jeseni i zime.
”Tada su se najčešće konzumirali kompoti, sušeno voće i kiseli kupus. Povrtne namirice poput mrkve, cikle, repe i krumpira često su se zatrpavale zemljom i slamom te tako čuvale od smrzavanja. Rijetko su koje kuće imale podrume, a i kada jesu, često su im u proljeće bili poplavljeni”, istaknula je Muhar za SiB.hr.
Voćke poput krušaka i šljiva sušile su se u krušnoj peći, i to tako da su se stavljale u peć nakon pečenja kruha, odnosno na dno peći koje nije bilo vrelo, već zagrijano. Kasnije ih se moralo prati od pepela.
Tradicionalna su pak jela uključivala temfani krumpir, kiseli kupus, sarmu i različite mesne obroke. Za doručak se tako uglavnom jeo prženi kupus s ponekim čvarkom ili kobasicom, dok se za ručak kuhao tzv. čoravi paprikaš ili kiseli kupus s kostima od krmenadle. Nedjeljom je bila uobičajena kokošja juha, a meso je bilo vrlo cijenjeno jer se čuvalo za cijelu godinu.
FOTO: Ivo Čagalj/PIXSELL
”Iako se smatra kako Slavonija i Baranja obiluju mesnim delicijama, prije nije bilo mesa u izobilju. Svinjetine je moralo biti za cijelu godinu jer nitko nije klao tako često. Pilići pak nisu izgledali ni izdaleka kao danas – danas su debeli i ‘napumpani’, a tada su bili ‘trkaći’. Trčali su po dvorištu i jeli ono što su stigli, odnosno najčešće travu i zrnje. Kada se kuhao paprikaš, komadi su mesa u njemu bili daleko manji, pa su se stavljali trganci da bi bio zasitniji. Odatle i naziv čoravi paprikaš”, objasnila je Muhar.
Dok se zimi uglavnom jela sarma, u ljetnim se mjesecima uzgajalo povrće poput mahuna, graška, rajčice, paprike, mladog luka i krumpira. Tijesto se rijetko mijesilo, a i kada jest, to se činilo s jednim ili čak nijednim jajetom budući da se jaja nisu imala gdje nabaviti. Ipak, rezanci za nedjeljnu juhu morali su biti spremni već u subotu navečer ili nedjelju ujutro.
”Dok se preko tjedna u juhu stavljala tarana, nedjeljna je juha, popularno zvana i ‘friška čorba’, morala biti puna sitnih rezanaca. Uz nju i sos od rajčice, jelo se kuhano meso od kokoši koja je prvotno odbijala suradnju, odnosno nije više htjela snijeti jaja, pa ju se zaklalo i od nje napravilo meso za juhu”, opisala je Muhar.
FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL
Posebno je važna bila prehrana tijekom korizme, gdje su se jela poput graha pripremala na različite načine – kao čorba s debelim trgancima, kao gusti grah, odnosno varivo te kao temfani grah s bijelim ili crvenim lukom i crvenom paprikom koji se ponajviše jeo kao prilog.
Osječki su specijalitet bile knedle sa šljivama, a šokački knedle od krumpir tijesta koje bi se poslužile s malo
pržene slanine, luka i kiselog kupusa. Za večeru se pekla proja s malo mlijeka, jaja, kukuruznog brašna i sirutkom. Dok su ju stariji konzumirali s vrhnjem, mladi su u nju stavljali marmeladu.
FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL
”Današnje generacije teško mogu zamisliti život kakav su živjeli naši preci. Čak i ono što se u restoranu naziva domaćim pod velikim je upitnikom, odnosno domaće je za one koji ne znaju što je domaće. Mladi zbog ubrzanog načina života jedu vani i ne razmišljaju o tome, a obitelji kuhaju jer su tako navikle. Osim toga, namirnice su dostupne cijelu godinu, što je ranije bilo nezamislivo – ako ste htjeli imati rajčicu, papriku
ili krastavac, morali ste ih ukiseliti, a ako ste htjeli imati šljivu, morali ste napraviti kompot. Međutim, nitko nije bio gladan – kuhala su se tri obroka dnevno, no domaćica je morala imati mnogo znanja, volje i mašte. Prehrana je bila skromnija, ali svi su bili zdraviji i nikome ništa nije nedostajalo, bez obzira na to što, primjerice, nije bilo tržnica i zamrzivača. Raspolagalo se onime što je bilo dostupno i ništa se nije bacalo”, zaključila je Muhar.
Danas su se prehrambene navike kod Slavonaca i Baranjaca promijenile, no važnost tradicionalnih okusa i načina pripreme hrane ostaje iznimno važna za očuvanje našeg kulturnog identiteta, ali i zdravog načina života.