Šalica kave koštala je maksimalno jedan euro, dok ju se danas u osječkim kafićima po toj cijeni plaća samo onda kada su u pitanju akcijske ponude
Poskupljenja su sve veća te se osjete i u radu
ugostiteljskih objekata. Ipak, i dalje su manja u odnosu na
cijene potrošnih materijala i plaće zaposlenika.
”Cijene pića porasle su za otprilike 20 posto, ovisno o artiklu,
dok su plaće povećane za barem 30 i više
posto”, ističe za SiB.hr Gordan Šestić,
vlasnik četiriju osječkih ugostiteljskih objekata i predsjednik
Sekcije ugostitelja OBŽ-a.
Tako su, primjerice, gazirani i prirodni sokovi u godini prije
pandemije koronavirusa koštali između 15 i 17 kuna, dok ih je
danas gotovo nemoguće pronaći po cijeni koja je ispod 2,50 do tri
eura. Šalica
kave koštala je maksimalno jedan euro, dok ju
se danas u osječkim kafićima po toj cijeni plaća samo
onda kada su u pitanju
akcijske ponude.
”Riječ je o osnovnim artiklima koji se naručuju najčešće i
ne predstavljaju nikakav luksuz, pa bi, stoga, trebali ići u
nižu poreznu stopu, što bi strahovito pomoglo i nama
ugostiteljima u toj borbi protiv inflacije te nam omogućilo
da stvaramo više akcijskih ponuda”, objašnjava Šestić.
Slična je situacija i s prehrambenim proizvodima, čije su se
cijene također povisile. Sendvič u jednom osječkom restoranu tako
je 2019. godine koštao 25 kuna, dok se njegova današnja
cijena popela i na iznos od osam eura, što je gotovo trostruko
više u odnosu na razdoblje prije pandemije koronavirusa.
”Hrana je i do 30 posto skuplja nego 2019. Primjerice,
u vremenu prije eura,
pizza uobičajene veličine koštala je maksimalno
40 do 45 kuna, a sada je nemoguće pronaći neku ispod deset eura.
Također, danas vam je u restoranima jeftinija
piletina od
svinjetine”, navodi Šestić.
Tijekom prvog vala pandemije u proljeću 2020. godine, većina
ugostiteljskih objekata nije radila, pa su cijene bile zamrznute,
sve dok nije došla inflacija, a potom i
euro. Osim toga, smanjuje se i ponuda zaposlenika,
pa im vlasnici ugostiteljskih objekata moraju podizati plaće kako
bi ih motivirali i zadržali na radnom mjestu.
”Plaćamo ih maksimalno koliko možemo s obzirom na tržišne
uvjete i okolnosti u kojima radimo, ali i dalje ne možemo
konkurirati Zagrebu, Dalmaciji i inozemstvu. Po meni, cijene
naših proizvoda i usluga trebale bi biti još i veće, no onda
nailazimo na problem volje potrošača da ih plate. Kupovna
je moć, uslijed inflatornog pritiska, manja nego
2019., i to bez obzira na
povećanje plaća. Podižemo, stoga, cijene samo onda
kada to moramo, odnosno kada nam se povećaju ulazni
troškovi, a sve nastojeći razumjeti potrošače i situaciju u kojoj
se nalaze”, zaključuje Šestić.