Križni put za hrvatske branitelje, ranjenike i civile iz Borovo Commerca počeo je odmah po dolasku srpskog agresora u stacionar ratne bolnice
Dan nakon pada Vukovara, pravi pakao nastao je te 1991. godine u
prigradskoj četvrti Borovo naselje gdje je bila rezervna bolnica
s oko 800 ranjenika. Ondje je na današnji dan srpski okupator
ubio više od 50 Hrvata, a za mnogima se i dalje traga, piše
Danas.hr.
Nakon Dana sjećanja u Vukovaru, još jedna tužna kolona i još
jedna teška obljetnica. Križni put za hrvatske branitelje,
ranjenike i civile iz Borovo Commerca počeo je odmah po dolasku
srpskog agresora u stacionar ratne bolnice.
Zlatko Zaoborni, vukovarski branitelj, prisjetio
se kako je sve izgledalo.
“Tu je bila hrpa četnika, bilo je odmah ubijanja na licu mjesta”,
rekao je.
Boško Marin, također branitelj, jedan je od
preživjelih.
“Ja sam imao sreću da preživim, ne znam na koji način, skinut sam
gol tu na ulazu”, izjavio je.
Zlatko Zaoborni nastavio je prisjećati se mučnih detalja.
“Pošto sam bio na štakama, nekako sam pognute glave izlazio, gdje
su nas kao smještali i sabirali”, kazao je.
“Opsovao mi mater ustašku, par puta me razvukao i polegli su me
dolje”, nadovezao se Boško Marin.
Sve što je slijedilo bilo je mučno, ružno i teško. Danas, kada se
odaje počast ubijenima i stradalima, najteže je onima koji
sudbinu svojih najbližih još uvijek ne znaju. Manda
Patko, predsjednica udruge Vukovarske majke, kaže da
tuga ne prestaje.
“Jako je teško živjeti bez najbližih, teško je nama
suprugama, našoj djeci, a još je teže majkama koje traže još
svoju djecu”, istaknula je.
Marija Šestan sina
Tomislava traži godinama, no umjesto do
informacija, došla je do zida šutnje.
“Svi šute, nitko neće da kaže, a mi tapkamo u mjestu, iz godine u
godinu, iz godine u godinu, evo 32 godine, ono što ja kažem –
više ga tražim nego što je on imao godina, on je imao 21 godinu”,
navela je.
Milka Pančić, koja traži kćer
Jelenu, kaže da nakon toliko godina, više nije
sigurna u savjest, ali se nada.
“Ne znam hoće li im proraditi savjest, samo da mi kažu gdje je,
da pronađemo njene posmrtne ostatke”, konstatirala je.
Zaborava nema, poručuje Dalibor Đurđek koji
traži oca Ivana, ranjenog i nestalog, kada je
njemu bilo deset godina. Majka mu je preminula prije tri
godine i istinu nije dočekala pa potragu nastavlja on.
“Tražimo i dalje istinu ne samo o našem ocu, nego i ostalih 1803
osoba koje još uvijek se potražuju i njihove obitelji ne znaju za
sudbinu svojih najmilijih”, rekao je Dalibor. Do tada će se
boriti svjedočenjem protiv zaborava te svijećama i cvijećem
odavati im počast kao što je to danas učinjeno i u Borovu na
obali Dunava.