Danas ratne priče ostavlja u prošlosti i dok je s nama razgovarala, priznala je da u njoj drhti rat i da se ne želi vraćati u to jer su teme preteške
Bila je i u jedinom konvoju koji je išao u Vukovar. Novinarima je
bilo zabranjeno ući, ali ona se ‘uvukla’. Kaže, ušla je u kamion,
vozač je bio beskrajno sretan što je s njima. ‘Ipak, izbacili su
me službe sigurnosti ali na srpskoj strani! Pješice sam se
vratila u Nuštar, nitko me nije ubio jer je bio dogovor da se u
tom trenu ne puca’, podijelila je potresnu priču Katarini
Dimitrijević Hrnjkaš za RTL.
“Mrtvo selo, puno leševa, izvidnice su najteže. Kad dođem do
točke da mogu puknuti, moram strogo paziti da ostanem mirna.
Inače, nije mi tu mjesto. Morala sam sve naučiti prihvaćati, ako
svaki dan idem cestom i ako se svaki dan truplo sve više raspada,
važno je bilo da truplo pogledam, da ga prihvatim, ne da ga s
gnušanjem ili otporom gledam. Samo tako mogu ići tom cestom. Nije
bilo druge, morala sam prihvatiti… Prihvaćanje je univerzalno
pravilo na ratištu”, svjedočanstvo je to Perica Buljan
Prša, jedna od prvih ratnih reporterka koja je
izvještavala s prvih crta bojišta Domovinskog rata.
Nije bila u pozadini, ona je išla prema ratu, prema metcima i
stajala uz bok boraca gledajući strahote bez cenzure i
posrednika. Smrt, ranjavanje i borba za život, što su vidjeli
vojnici, vidjela je, čula, mirisala i ona.
Nema te novinarske škole, fakulteta ili iskustva starijih kolega
koji bi prenijeli kako se novinar mora ponašati na prvoj crti
rata, na što paziti i kako izvještavati. Ničije iskustvo nije je
moglo pripremiti na prizore koje je ona gledala svaki dan, još
kao mlada novinarka. Zanat ratne reporterke “pekla” je iskustvom
i kako je to izgledalo ispričala nam je lani upravo pred
obljetnicu stradavanja Vukovara .
‘Tišina i promatranje’
“To je škola i to velika, počinje s tišinom i promatranjem. Nema
vremena za verbalno prenošenje znanja. Niti jedna moj pokret ne
smije ugroziti drugu osobu i to je tih način učenja. A kad oni
vide (branitelji) da osoba, koja nije vojnik, ide s njima i može
apsolutno podnijeti svoj strah, onda su i oni sigurni. To je
jedino pravilo”, ispričala nam je Perica. Ova televizijska
izvjestiteljica u rat je otišla s prvim danima borbe. Nije to bio
čin hrabrosti ili novinarskog dokazivanja. Njeni motivi bili su
teški.
“Išla sam umrijeti, bilo mi je svejedno. Izgubila sam zaručnika,
poginuo je. I tako dan po dan, mjesec po mjesec, na kraju sam
skoro dvije godine bila na ratištu. Sve dok nisam bila ranjena,
mislila sam da želim umrijeti. A onda sam se lavovski borila za
život. Nisam mogla vjerovati, samoj sebi sam rekla: ‘Oho, pa ti
želiš živjeti. Oho!’”, kaže Perica i danas se, s odmakom od
toliko godina, smije kako je iznenadila samu sebe kad je shvatila
koliko još želje za životom nosi u sebi.
Bila je na prvim linijama borbe u Hrvatskoj te Bosne i
Hercegovine. Tamo je i ranjena.
“Bilo nas je petero u interventnom vodu u proboju, išlo se u
obranu Dervente. Pomiješali smo se sa srpskom vojskom u
predgrađu, vodile su se ulične borbe, nije se znalo tko je iza
kojeg ugla. Na djeliću brisanog prostora trebali smo pretrčati.
Pokosili su nas iz automatske puške, svi smo ranjeni”, vadila je
sjećanja Perica.
Šamarala da bih održala na životu
Među ranjenima bio je i Slavko. Dovikivao je Perici: “Sestro
mila, jesam izrešetan?”
“Što si dobio?”, pitala je.
“U nogu, u nogu”, vikao je.
“Ma to sam i ja dobila”, uzvratila je Perica. “Na kraju su Srbi
zarobili naše civile, napravili od njih živi zid i tako su se
povukli iz grada, mrtvi su ležali na sve strane, bilo je gadno”,
u trenutku dok je to pričala, osjetila se težina.
Onako ljudski, iz znatiželje, pitamo kako je to biti ranjen,
osjetiti metak, geler, nešto strano u svom tijelu.
“Kod metaka je osjećaj kao da te netko željeznom šipkom snažno
lupio. Ja nisam ni osjećala bol, mozak blokira tu količinu boli.
Kasnije me boljelo. Ljudi imaju taj prekrasan mehanizam blokirati
bol. Ako se radi o gelerima i razderotinama, ako je ranjavanje
periferno, to može boljeti. Ako se radi o kostima, onda najčešće
ljudi padaju u nesvijes, a onda postoji mogućnost da umre, da
iskrvari”, ispričala je.
Što je ratna reporterka radila kad bi pred njom čovjek gubio
svijest? I za njegov život lavovski se borila. “Kad padne u
nesvijest, prvo ga šamaram da dođe sebi i onda spašavam život”,
kaže.
Koliko je puta šamarala ljude?
“Često… Bila sam non-stop na prvoj crti, ali ja nisam nosila
pušku, nosila sam kameru i često pružala prvu pomoć. U Sokolović
Koloniji, mjestu u BiH, ranili su zapovjednika koji je pao u
nesvijest. U tom trenu počnem ga tući ‘tuf-tuf’. Viče jedan:
‘Nemoj udarat zapovjednika!’. Ma udaram sve po redu, tko god da
je!”, i tako je podijelila i epizodu kad je zapovjednika
“izudarala”. Bojala se da će umrijeti ispred nje.
Marija Bijelić, to joj je bio alias, kodno ime,
pseudonim pod kojim je izvještavala. Dao joj ga je urednik, jer
novinaru u ratu bilo je opasno nositi svoje ime. Marija je
šamarala i kolegu snimatelja kojeg je pogodio snajper: “U teškom
napadu bilo je jako puno ranjenih i mrtvih. Trebalo se ići u
akciju s jednom skupinom i dok je snimatelj išao vidjeti gdje su
uopće, snajper ga je pogodio. Prevozili smo ga automobilom
Dianom, bez stražnje karoserije gdje smo ga polegli. Prelazili
smo rječicu Željeznicu, a Diana je stala nasred rijeke. Snimatelj
zove: ‘Marijaaaa’, pa padne u nesvijest, izgubio je previše krvi.
Ja na Dianu gore brzo, dajem umjetno disanje, kad dođe sebi, ja
dole u rijeku i guraj Dianu. Opet on zove: ‘Marijaaaa’, ja opet
gore u na auto i tako par puta.”
Ona i snimatelj, uz kodna imena, imali su i dvije bombe. Nosili
su ih uvijek uz sebe, da se spase…
“Bila je noć, bez upaljenih svjetala vraćali smo se planinskom
cestom, makadamom za izvlačenje drva. Spuštali smo se prema
selima i na kraju puta shvatili: ‘To nije to, to nije to!’ To
nije bilo mjesto na kojem trebamo izaći, možda je srpsko! Uzeli
smo bombe da se spasimo. Hej, da se spasimo!”, objasnila je ovaj
potez očajnika kad je bila spremna raznijeti se, ne pasti
neprijatelju u ruke.
Pa je nastavila: “Na ratištu nikad nismo koristili oružje. Ja sam
imala kameru. Ali te dvije bombe snimatelj i ja uvijek smo imali.
To su situacije gdje uvijek imaju dva izbora – mogu završiti u
logoru, da me siluju. Pa onda je bolje da me ubiju! Puno smo
ljudi izvadili iz logora, mlade su vijek ubili. Ako to ne želim
proživjeti, lakše je uzeti bombu”. Srećom, selo je bilo hrvatsko,
bombe nisu aktivirali.
No priče ove ratne reporterke javnost nikad ne bi doznala da nije
bilo njene kćeri Eugenije Prša, mlade
redateljice, koja je kao svoj studentski rad napravila
dokumentarni film o svojoj majci.
Snimajući ga, doznala je da mnogo toga što ne zna o majci, teške
priče koje nosi. Jer Perica ih ne priča, ostavila ih je iza sebe
i ne dijeli ih. Uz priču s bombama, u kojoj je Eugenijina majka
donijela čvrstu odluku da će radije umrijeti nego pasti u ruke
neprijatelja, još jedna posebna priča dotaknula ju je mladu
redateljicu.
“Mama je i u ratu podržavala život, spašavala koliko je mogla,
čak i životinje. Ispričala je kako su išli kroz selo u kojem je
bilo puno leševa i onda je nešto čula…”, ispričala nam je lani
Eugenija.
Vraćala se kroz mrtvo selo
Perica je morala ponekad propješačiti i 15 kilometara do prvog
telefona kako bi poslala novinarski izvještaj. Vraćala se jednom
kroz mrtvo selo, leševi su ležali naokolo. “Ali nešto se u
šljiviku micalo. Zavirila sam, to je bila svinja koja je pala u
bazen pa potonula. Na trenutak bi se digla, uhvatila zrak, pa
opet potonula. Izvadila sam svinju iz bazena”, otkrila je detalje
kada se čovjek i nasmije situaciji.
“Kad sam došla do prve crte bojišta, pohvalila sam se da sam
učinila dobro djelo, spasila sam svinju. Pitali su gdje je taj
šljivik. ‘E, *ebi ga, srpska svinja!’, rekli su mi”, nasmijala se
od srca.
I u ratu, kao i u miru, uz šaku suza ide i smijeh, životna radost
ne prestaje tamo gdje se smije smrt.
“Bio je meni jako dragi kafić koji je bio na samoj prvoj crti
bojišnice. Vlasnik je rekao da će nas služiti besplatno dok ima
pića pa pozvao da navratimo kad hoćemo. Došli smo, a granata je
pala. Našli smo se usred eksplozije, krhotina i prašine. U tom
metežu dok smo ležali na podu, otvaraju se vrata, a vojnik
spuštenih hlača izlazi. ‘Aaaa, *ebi ga, i ti si mogao umrijeti
kao seronja!’, viknuli su mu. Uvijek je bilo takvih obrata, od
ekstremnih situacija do beskrajne milosti i smijeha.
A kad bi bila neka priča koju prepričavaju drugi o Perici, koja
bi to bila?
“Povukli smo se jednom prilikom s ratišta, bili smo smješteni po
kućama, spavali po podu. Jedan se digne, i kaže: ‘Slušaj, jednom
kad umreš, stavit ću ti ovo na grob’. Pa uzme kaktus i stavio ga
na fotelju”, sahranio me živu”, nanizala je još jednu anegdotu
smijeha.
Svoje priče skupljala je na bojištima Pokupskog, Lasinja, Nuštra,
Otočca, bila je u Desnom Sredičku, Lijevom Sredičku, Bilaju, ali
i u Vukovaru.
Jedini konvoj za Vukovar
“Čekala sam dugo konvoj za Vukovar i uspjela ga dočekati, jedan
jedini koji je išao u grad. Ušla sam u kamion, vozač je bio
beskrajno sretan što smo s njima, jer novinarima je bilo
zabranjeno ići. Ja sam se uvukla. Ipak, izbacili su me službe
sigurnosti ali – na srpskoj strani! Pješice sam se vratila u
Nuštar, nitko me nije ubio jer je bio dogovor da se u tom trenu
ne puca”, ispričava je kako je samo nakratko ušla u grad heroja.
‘Na prvoj crti uvijek je kodeks časti bio na visokoj razini,
kazala nam je, a ako bi došlo do borbe i ako se netko zarobi,
nikad nije doživjela da bi netko bio grub prema zarobljenicima:
“Nikad. Ako su se dešavale gluposti, to je bilo u pozadini. Na
prvoj crti fajter je bio fajter, čist. Život se nije ponižavao na
ni jednoj razini, ranjene bi neprijatelje premotali”.
Na ratištu je bilo puno predivnih svari, nastavlja, od toga da
osobu kraj sebe vole kao sebe samog, da ju štite i spašavaju
nemogućim uvjetima.
“Taj kodeks visoke časti i predanosti ne postoji u uobičajenim
okolnostima. Doživjeli smo nešto što se ne može doživjeti. Čovjek
na ratištu ima samo jednog neprijatelja i nema drugih obaveza,
dolazi se skoro u neko zen stanje. Ne moraš se dići ujutro, ići
na posao, graditi kuću… – ne mora se ništa! Postoji samo prva
crta. Ona ima neke prednosti u smislu spoznaje da ne moraš 24
sata raditi da bi živio, nastaje oslobođenje od uobičajenih
parametra života – moraš učiti, radit, pospremiti kuću, umrijeti
poslije penzije… Tamo sve nestaje. Ne postoji ništa, samo fajt
kad je borba. Ništa više”, kaže.
Neke priče kao novinarka nije ispričala. Te su priče previše
znale, bile su prehrabre, prijetili su joj.
“Imala sam potrebu poslije rata objaviti neke stvari, koje
novinarski mogu biti i neobjektivne, ali ako ja imam činjenice
kao što je teritorij, broj poginulih, ranjenih, dinamike
ratovanja… I imam potrebu to objaviti, trebalo bi mi to biti
dopušteno. Bilo je prijetnji. A ja nisam imala motiv da prozivam
nekoga. Meni nitko ne može reći da se negdje nije ratovalo, da su
tamo bile pobjegulje. Ja znam da se ratovalo, ja sam svjedok.
Nisam morala nositi pušku, morala sam samo gledati. Ja sam bila
na prvoj crti”, govori nam i dodaje da niti jedan život nije
trebalo potrošiti ako to nije trebalo.
“Jer svačiji život je beskonačno vrijedan i šteta da je da se
potroše…”, dok je ovo izgovarala na njenom licu je bila težina i
nestao je osmjeh koji nosi s toliko spontanosti, čak i kad priča
o najtežim pričama.
Gdje su bili mrtvi koje je vidjela? O tome ne priča, baš kao i
njezin brat koji je prošao kroz dva logora. Preteške su to priče.
Danas ratne priče ostavlja u prošlosti i dok je s nama
razgovarala, priznala je da u njoj drhti rat i da se ne želi
vraćati u to jer su teme preteške. Poslije rata noću je sanjala,
a snovi su bili gori od onog što je vidjela na javu. A onda je
rodila prvo dijete, više nije sanjala jer nije spavala, a potom
još četvero djece. Rekla nam je da su njena dječica spasila,
svaka viroza, visoka temperatura noću i briga za mališanima,
micala ju je od strahota sjećanja na rat.
Upravo je njena Eugenija toliko godina kasnije snimila
dokumentarni film o svojoj majci, a posebno ganutljiv trenutak
bila je premijera u zagrebačkom kinu Tuškanac. Kaže, bilo joj je
teško vidjeti mamu dok priča o strahotama, ali kaže da je njezina
majka zmajica koja je kroz rat narasla i stvorio od nje ženu
čvrsta karaktera.
Na premijeri u gledalištu sjedili su kolege s beogradske Filmske
akademije koji su također imali svoje projekcije toga dana.
“Pljeskali su do zadnjeg slova na odjavnoj špici. Bilo je
prekrasno, prepoznali su priču moje mame, da je to nešto
prekrasno. U početku filma osjeti se tama, rat, a onda se vidi
njezin život sad”, kaže Eugenija.
Perica sad traži svoj mir, a kao poruku za kraj rekla nam je i
ovo: “Mladima bih poručila, ako mogu, neka izbjegnu rat jer on
nema nikakvu svrhu. Ako baš moraju završiti u njemu, neka od
njega uzmu najbolje, najljudskije, najsuptilnije.”