Vikendom, kada mladi izlaze, otiđi u Tvrđu, obiđi klubove gdje se puštaju sada jako popularni narodnjaci, odnosno turbofolk, i napravi temu o tome kako se mladi zabavljaju...
Pitaj nekoga od njih zašto sluša tu glazbu i napravi ‘živi’ tekst
o tome, rezolutno mi je zadatak dala stroga urednica “Magazina”.
Gledao sam je pomalo s nevjericom, a zatim pokušao objasniti kako
ja nisam najbolji izbor za to, jer ne slušam tu glazbu i ne idem
na ta mjesta, no ništa nije pomagalo.
Iako redovito izlazim četvrtkom i subotom, ali u neke druge, više
rock-klubove (Tufna, Big Ben, St. Patrick’s Pub, Mini teatar), za
početak raspitao sam se gdje su središta cajki, koja sam znao
samo okvirno, i na koncu od jednog mlađeg kolege s faksa dobio
precizne upute. “U Tvrđi ti takva ekipa najviše ide u Q club,
zatim u Cocktail bar, ali i Bastion i Club 402. Najbolje ti je
otići subotom između 1,30 i 4 sata u noći. Tada je špica”,
informirao me kolegijalno, a u znak zahvalnosti odustao sam od
rasprave o (ne)kvaliteti cajki.
Pola vino, pola voda “Idem ja s tobom. Nikada
nisam bila i baš me sociološki zanima u čemu je stvar”, kazala mi
je kolegica Katarina, i u noći između subote i nedjelje (4. na 5.
prosinca) zaronili smo u nama nepoznat svijet. Prva postaja bio
je – Cocktail bar. Imali smo sreće i oko 1 sat naletjeli na
koncert Mitra Mirića, dugogodišnje zvijezde folk-glazbe, čijega
se imena prisjećam još iz djetinjstva, s konca 80-ih godina. Još
je živ, još pjeva po klubovima uz matricu i – ljudi još dižu ruke
na njegove pjesme. “Doviđenja, društvo staro”, “Nešto me u nemir
tera” i “Ne diraj čoveka za stolom”, samo su neki od hitova koji
su dodatno zagrijavali već uzavrelu atmosferu među raspjevanom
publikom. Prednjačili su mlađi, ali bilo je i nekoliko
sredovječnih posjetitelja koji pamte Mirićevo zlatno doba otprije
četvrt stoljeća. U stanci između dva dijela nastupa pak DJ je
raspalio turbofolk i zaorilo se “Pola vino, pola voda, sve se
trese osim poda…”, i – nastala je još veća ludnica.
Bio je to signal da krenemo dalje, prema noćnom klubu Bastion.
Tamo nas je dočekalo iznenađenje – techno i rave?! “Otkada su se
proljetos promijenili vlasnici, subotom je uglavnom elektronska
glazba. U početku uopće nisu puštali narodnjake, ali sada ih vrte
petkom, kada nije tako popularan dan za izlazak”, informirao nas
je jedan solidno trijezni mladić. Ništa, krećemo dalje u potragu
i ubrzo stižemo pred Q club.
Trešte “dugmetare”
On je, barem nama laicima, tvrđanska paradigma svega onoga što
čini i prati turbofolk. Već pred zgradom Q cluba, unatoč
priličnoj hladnoći, zatekli smo niz prilično obnaženih cura (ni
jedna starija od 21-22 godine), uglavnom u minicama i suludo
visokim štiklama, s neizbježnim nizom zlatnih detalja na odjeći i
napadnom količinom nakita, posebice velikih naušnica i naredanih
zveckajućih narukvica. Mnoge od njih, vidjelo se, bile su
alkoholizirane, kao i još brojni dečki koji su obigravali oko
njih. Iz Q cluba kroz prozore, dio kojih na katu je bio čak i
otvoren (!), treštale su harmonike, trube i ostala ćirilica.
Nekoliko metara dalje, pokraj Glazbene škole Franje Kuhača, bila
je parkirana policijska “marica” s pet ili šest policajaca.
“Četvrtkom i subotom navečer uglavnom dežuramo tu, a vikendom
imamo još nekoliko ophodnji. Ovdje stojimo jer tu ima najviše
ljudi, a često i najviše nereda”, šturo nam je objasnio jedan
policajac. A unutra – čovjek na čovjeku! Oko 2,30 sati u Q clubu
teško se i probijati kroz gužvu, a kamoli, recimo, zaplesati.
Tako je svuda – u prizemlju, na stepenicama, na katu… Užurbani
konobari na oba šanka ubijaju se od posla, a razgaljeni
posjetitelji neprestano naručuju (skupo) piće za pićem.
Recesija se i ne osjeti, makar je najveći dio posjetitelja, prema
našoj procjeni, u dobi od 16 do najviše 23-24 godine. Zamijetili
smo i nekoliko tipova starijih od 50 godina koji, uglavnom, stoje
sami u kutu. “Meni su cajke zakon! Kod kuće uglavnom slušam
Shakiru i Beyonce, a od naših Škoru i Magazin… Ali, kada
iziđem, na ovo se najviše mogu otkačiti. I idu mi na živce oni
kreteni koji nas stalno pljuju. Što je njihova glazba bolja od
ove?! Ritam je super, a riječi je lako zapamtiti”, komentira
19-godišnja Ivana. “Ja cajke slušam i kod kuće, ali ne kada su mi
starci kod kuće… Oni to ne razumiju, jer su zapeli u vremenima
Beatlesa i Stonesa. Cijela moja ekipa to voli”, dodaje
18-godišnji Marko. Za to vrijeme do nas dopiru poznati zvuci
starih pjesama iz 80-ih i 90-ih godina zamotani u harmoniku, te
hitovi inozemnih zvijezda prepjevani u iznimno banalnim
stihovima.
Ne razbijaj čaše
“Daj mi vina da se napijem, daj mi čašu da je razbijem…”, ori
se sa zvučnika. Glazbu pušta vrlo mladi DJ, a narudžbe prima
njegov prijatelj koji, koliko smo vidjeli, glazbene želje
ispunjava koliko mu je koja cura zgodna… Izlazimo a za nama,
posrćući i kikoćući se, izlazi nekoliko cura, a jednu od njih
vodi redar. “Izlazi! Toliko si pijana da ne možeš niti stajati”,
grubo je izbacuje. Mi pak produžujemo prema posljednjoj postaji –
Clubu 402. Čim smo ušli, zamjećujemo razliku: i dok je u Cocktail
baru i Q clubu koliko-toliko šminka, ovdje je potpuni raspašoj.
Ugođaj je kao, recimo, pred fajrunt novogodišnje fešte koja se
otela kontroli – ruke u zraku, blješte zlatni lanci i narukvice,
razdrljene košulje, pjeva se iz petnih žila, pleše po šanku… Po
sintesajzeru nabada jedan sredovječni pijanist, a njegov kolega u
mikrofon pjeva prastari hit Lepe Brene – “Mile voli disko, disko,
a ja kolo šumadijsko…”. U oči nam upada natpis “Ne razbijaj
čaše”!
Idealizam je zamijenio hedonizam
Krunoslav Vukelić, osječki sociolog iz Agencije za istraživanje
tržišta Audeo, ističe kako se fenomen popularnosti narodnjačke
glazbe može sociološki promatrati i u kontekstu promijenjenog
značenja subkultura mladih i mjesta glazbe unutar njih. “Mladi su
ranije slušanjem određene vrste glazbe i sudjelovanjem u
subkulturnim pokretima željeli mijenjati dominantne društvene
vrijednosti kroz alternativne životne stilove. Nasuprot ranijoj
pobuni i svojevrsnom idealizmu, danas je među mladima, kao i u
globalnom društvu, najčešće prisutna vrijednost hedonizma. Mladi
se kroz slušanje narodnjačke glazbe u osnovi žele samo dobro
zabaviti, a ta im vrsta glazbe i ugođaj koji se vezuje uz nju to
očito omogućavaju. U tom smislu i nije čudno da istočnjačku
narodnjačku glazbu slušaju mladi različitih svjetonazora, pa čak
i oni koji se smatraju hrvatskim nacionalistima. Stoga se čini i
da ne stoje česte interpretacije ovoga fenomena, prema kojima su
mladima narodnjaci privlačni upravo zato što su javno i medijski
poluzabranjeni”, kaže Vukelić. To potvrđuju, kaže, i neka
parcijalna istraživanja provedena na ovu temu u kojima mladi kao
najvažnije razloge slušanja narodnjaka navode obilježja same
narodnjačke glazbe (ritam), kao i ugođaj koji vlada na mjestima
na kojima se sluša ova glazba, a ne njezinu javnu
stigmatiziranost ili roditeljsku zabranu. “Uz narodnjačku glazbu
obično se vežu konzumacija alkohola i nasilničko ponašanje, no tu
je vjerojatno prije riječ o simptomima, a ne o uzrocima ovih
nepoželjnih fenomena”, dodaje.
Nagon, emocije i agresija
Poznati osječki psihijatar dr. Nikola Mandić već godinama, između
ostaloga, bavi se praćenjem fenomena turbofolka i iznosi svoje
zanimljivo mišljenje. “Za prodor turbofolka u Hrvatsku i njegovu
popularnost među mladima ne treba uzroke tražiti ni u padu
društvenih vrijednosti ni u, recimo, roditeljima tih mladih. Ne,
čovjek je slojevita ličnost, a prvi sloj mu je upravo da
zadovolji svoje nagonske i emocionalne potrebe, poput seksualnih
potreba, ili potrebe za agresijom. Sve to može se ispoljiti i
kroz narodnu glazbu”, kaže Mandić. Naime, za slušanje
sofisticiranijih vrsta glazbe, poput klasike, potrebno je
obrazovanje i više vremena, dok folk-glazba, s prepoznatljivim i
zaraznim ritmovima hvata odmah. Dakle, mladi slušaju glazbu u
skladu s onim što ih zanima i što vole, što im je blisko. Narodne
ritmove prihvaćaju mnogo brže i zato su oni toliko popularni”,
ističe, dodajući kako je turbofolk posebice popularan u
populaciji od 15 do 25 godina, ali i kod starijih.
“Ne pada mi na pamet nekome nešto braniti ili zapovijedati kakvu
glazbu će puštati i slušati. Nama je samo bitno da se ne remeti
javni red i mir”.(gradonačelnik Bubalo)
“Slušam cajke i kod kuće, ali ne kada su mi starci kod kuće. Oni
to ne razumiju, jer su zapeli u vremenima Beatlesa i Stonesa.
Cijela moja ekipa to voli” (Marko,18)
Autor: Tomislav Levak / www.glas-slavonije.hr
