Kad je stigao u Irsku, prvo ga je iznenadilo koliko su slični nama: “Vole priču, vole pub, vole kad se smiješ.”
U Dublinu, nakon rekreativnog teniskog meča, a malo prije vožnje Jaguarom, porazgovarali smo s Draganom — Rabljaninom koji je do Irske stigao dugim, neobičnim putem. Od fakultetskih dana u Rijeci, preko Zagreba i Amerike, do Irske, njegov životni put podsjeća na mozaik satkan od rada, avanture i vječne potrage za onim jednostavnim uživanjem u životu.
Djetinjstvo uz more i rani odlasci
Dragan je odrastao na Rabu, u mirnom otočkom ritmu, gdje su ljetne večeri mirisale na borove i sol. “Bio je to drugi svijet”, prisjeća se. Nakon završenog fakulteta u Rijeci, odlazi u Zagreb, u potragu za boljim poslom i novim iskustvima. Bio je mlad, znatiželjan i željan života – a Hrvatska početkom devedesetih bila je zemlja koja se još tražila.
Nakon nekoliko godina u Zagrebu, odlučuje okušati sreću preko oceana. Amerika mu je tada djelovala kao svijet bez granica. Radio je svašta, pa je tako došao i do vožnje kamiona. “Radio sam i po 16 sati dnevno, ali nisam to doživljavao kao težinu. U Americi, kad radiš, znaš zašto radiš.” Ipak, nakon desetljeća na cesti i tisuća prijeđenih milja, umor se polako počeo osjećati.
Irska – zemlja koja ga je iznenadila jednostavnošću
Odluka o Irskoj pala je brzo – čuo je da posla ima i da se rad cijeni! Kad je stigao, prvo ga je iznenadilo koliko su Irci slični nama. “Vole priču, vole pub, vole kad se smiješ.” Odnedavno umirovljenik, Dragan kaže da se napokon osjeća rasterećeno.
Dragan priznaje da mu Irska nije dala neki veliki luksuz, ali mu je dala priliku i mir. “Ovdje se čovjek može osjećati slobodno. Radiš svoje, plaćen si pošteno i to je to.”
Kad život stane – pa opet krene
U razgovoru ne skriva ni teže trenutke – gubitke, razočaranja, tišinu koja ponekad zna biti glasnija od buke. “Uvijek idem na pobjedu, a ako se dogodi da ne pobijedim, iz poraza učim – kako u sportu, tako i u životu!” Ta rečenica možda najbolje opisuje njegovu životnu filozofiju.
Na pitanje planira li se vratiti u Hrvatsku, kaže: “Nikad ne reci nikad! Volim svoju zemlju, ali ne volim što je postala. U Irskoj sam pronašao ono što nisam tamo – mir. I ne treba mi puno više.”
“Najvažnije je da se smiješ”
Dragan danas živi jednostavno, ali sretan. Igra tenis, druži se s prijateljima, uživa u svakom danu koji prođe bez žurbe. “Naučio sam da nije bitno gdje si, nego kakav si. Ako u sebi nosiš mir, imaš sve. I ako se možeš nasmijati – još bolje.” Njegov osmijeh i priča podsjećaju na to da život ne mora biti velik da bi bio ispunjen – ponekad je dovoljno samo znati gdje prestati tražiti.
