Nova era u Bećarskoj kući – domaćin, a ne gazda
Između Slavonskog Broda i Podvinja već 20 godina djeluje Bećarska kuća, legendarno okupljalište poznato po glazbi, veselju i domaćoj atmosferi. Nedavno je ulogu novog domaćina preuzeo Pavo Crljen, mladi nasljednik obiteljskog posla. Iako ga mnogi nazivaju “novim gazdom”, on skromno odbacuje tu titulu i ističe kako se više vidi kao pravi domaćin – čovjek koji dočekuje, služi i brine o svakom gostu.
Smještena na izlazu iz grada, Bećarska kuća je postala legendarna kao “zadnja postaja” nakon svadbi, proslava i raznih fešta. Tamo su dolazili i svirači, i konobari, i gosti željni nastavka noći. Spontane svirke u ranim jutarnjim satima nisu bile rijetkost – glazba se svirala iz srca, za dušu, a ne za novac.
Ovdje ne dolaziš slučajno – atmosfera se osjeća odmah
Pavo vjeruje da ljudi u Bećarskoj kući pronalaze ono što im nedostaje u svakodnevici – toplinu doma, spontanost i osmijeh. Ulaskom u prostor, gost odmah osjeti energiju mjesta. To nije lokal kao svaki drugi – to je mjesto gdje si netko, a ne broj za stolom.
Zakon je, na žalost, uskratio nekadašnje radno vrijeme od 0 do 24, pa Bećarska kuća sada radi od 7 do 23 sata. Ipak, i u tom vremenu uspijeva ponuditi poseban ugođaj. Pavo ne isključuje mogućnost da se u budućnosti ponuda proširi i na hranu, a sve osluškujući potrebe gostiju.
Gost je svetinja – ako treba, odvest će ga i kući
Za Pavu, gost nije samo konzument, nego dragi prijatelj. Ako netko pretjera s pićem, domaćin Pavo će ga i odvesti kući, jer smatra da je to ljudski. I u tome se ogleda prava vrijednost slavonskog ugostiteljstva – gostoljubivost bez granica.
Obiteljski projekt s dušom – kuća građena od nekoliko starih seoskih kuća i domova
Bećarska kuća je sagrađena 2005. godine, ali je zapravo stara nekih 150 godina – obitelj Crljen je obišla sela po Slavoniji i prikupila drvene grede, stolariju i predmete iz kuća starih i preko 150 godina. Sve je to pretočeno u jedno gazdinsko imanje, nalik onima kakva su imala “prava slavonska gospoda” nekada.
Početna ideja nije bila poslovna, nego čisto obiteljska – stvoriti mjesto gdje se velika obitelj može okupljati. No, kad su ljudi koji nisu obitelj počeli dolaziti, sve se prirodno pretvorilo u ugostiteljski objekt. Ljubav prema šokačkoj kulturi i običajima pretočila se u prostor koji danas živi punim plućima, iako u maloi izmjenjenom obliku.
Pavo je po struci tapetar, no srce ga je ipak povuklo natrag – tamo gdje je proveo djetinjstvo, gdje je pomagao ocu još i naučio sve o radu s ljudima. Iako mu je život ponudio drugačiji put, izabrao je onaj kojem zna svaki kutak – Bećarsku kuću.
Naslijeđe koje se ne smije ugasiti
Za Pavu, zatvaranje Bećarske kuće nikad nije bila opcija. Iako njegov otac više ne može voditi objekt, sin je odlučio nastaviti – iz poštovanja, iz ljubavi, iz osjećaja odgovornosti. Jer ovo nije samo lokal, ovo je uspomena, život, naslijeđe i emocija stotina ljudi. Kako sam kaže – najljepše selo je ono koje živi, a ono živi samo kad je ispunjeno ljudima!
Što nam je sve rekao domaćin Pavo i kakvi su planovi za Bećarsku kuću, pogledajte u Bećar priči: