Nevrijeme je uzelo i petu žrtvu, preminuo je muškarac koji je susjedima pomagao zaštititi krov. I pet dana od oluje, još se sanira šteta, a već prijeti nova. Oko pet tisuća domova još nema struje, a u pomoć države sve se manje vjeruje
Crjepovi nisu pokupljeni, stabala uklonjena, ni voda se nije
posušila do kraja, ali ništa od ovog mještane Komletinaca nije
pogodilo kao tragična smrt njihova susjeda, prijatelja i oca,
piše
RTL Danas.
“Pomagao je drugima”, kaže Anela Pejić, kći
poginulog.
Nesebično je pomagao do zadnjeg trena, prije nego što je pao s
krova susjedove kuće u gotovo apokaliptičnom mjestu.
“Što je najžalosnije, i susjeda i kćer su vidjeli kada je pao”,
kaže Marko Šarić, šogor poginulog.
Dok se prisjeća tragedije, Marko nam pokazuje svoju kuću, barem
ono što je ostalo od nje.
“Osjetite sami koji je to smrad u kući. Sada ne daj Bože spavati
tu, tuberkulozu bi dobili svi koji bi spavali ovdje”, kaže Šarić.
Od prve oluje koja je zadesila Slavoniju prošle srijede, obitelj
Jurić iz Otoka je bez struje.
“Vidite kako smrdi, to je grozno. I sada mi moramo čekati iduću
srijedu da bude odvoz redovni. Mislim to će se širiti zaraza”,
kaže Ana Jurić iz Otoka.
Nije Jurićima samo meso nastradalo.
“Bez struje pet dana. Nemamo ništa od mesa i ono sve je pokvarilo
se, nema tople vode, nema ništa. Ne možemo se okupati”, kaže
Ante Jurić iz Otoka.
Bez struje je još uvijek oko 4700 kućanstava kontinentalne
Hrvatske. Najviše oko Slavonskog Broda, Vinkovaca, Vukovara i
Županje.
“Što se tiče hladnjaka, to nam je bio najveći problem. Snalazimo
se s agregatima, palimo svakih nekoliko sati da ohlade hranu,
čisto da se ne pokvari sve što je u njima”, kaže Irena
Jurić iz Otoka.
Irena je u olujnom nevremenu koje je prošlu srijedu i petak
pogodilo Hrvatsku, ostala bez krova.
“Bilo je strašno, djeca su plakala, bojali smo se. Sin jedan nije
bio kod kuće, najviše za njega zapravo, dvoje mlađih su jako
plakali. Pitali su: mama, hoćemo li mi umrijeti”, objašnjava
Jurić.
Željko Lovrić ima farmu sa stotinjak koza – propale su mu
žitarice u vrijednosti od tisuću i pol eura. Namočile su se, kao
i sijeno.
“To je sve mokro. To ću sada morati odozgo poskidati, pobacati,
to je pjesan, toksini, to se sve hvata, to je samo za đubre, to
nije za ishranu”, govori nam Željko Lovrić iz
Komletinaca.
Teška mehanizacija na svakom koraku, ljudi koji sami pokušavaju
vratiti svoj domove i poslove, život bez struje i tople vode –
tako je ovdje, na istoku – u 21. stoljeću, u zemlji članici
Europske unije.
Lovrić na pitanje vjeruje li u pomoć države, odgovara: “Vjerujem
samo u ovih 10 prstiju.”
“Ako država ne pomogne ljudi se moraju snalaziti sami”, poručuje
Ljubica Batista iz Komletinaca.
“Mi smo to rekli, Zagreb nas je zaboravio”, kaže Ante Orlović iz
Komletinaca.
I dok čekaju pomoć države, ljudima na istoku Hrvatske u pomoć
priskaču, kao i obično, njihovi sugrađani.