Najmlađa žrtva bila je stara svega nekoliko sati
Uoči tužne godišnjice u Vukovaru je predstavljena izložba o djeci
stradaloj u ratu inspirirana knjigom “Mama, ne vidim
nebo” autorice Ani Galović. Za 34
bolne, potresne, priče ugašenih dječjih života ilustriranih u
knjizi krivci se još traže.
“Recite mojoj mami da su me odveli…. To je to i… Vojarna…
Ovčara… i kraj.”
Tata Tomislav s ogromnim bolom prisjeća se
zadnjih riječi i mjesta gdje su odveli njegovog istoimenog
sedamnaestogodišnjeg sina. Kao Hrvatski branitelj branio je
Vukovar na Sajmištu. Njegov je sin bio u sanitetu bolnice. Majka
i on mislili su da je to najsigurnije mjesto. No tada – niti
jedno nije bilo.
“Mislio sam, ajde, bolnica je to. Majka mu je medicinska sestra,
on je dijete, sedamnaest godina. Pa neće ih dirati valjda. Neće
ljude iz bolnice dirati valjda? Međutim dogodilo se ono najgore”,
rekao je.
Jer sedamnaestogodišnji je Tomislav odveden u vojarnu, zatim na
Ovčaru i tamo okrutno ubijen. No to je otac doznao tek
šest godina poslije. To je vrijeme živio u nadi da će se
nekim čudom vratiti. No pronađeno je tijelo. Tada doznaje –
Tomislav je bio streljan. “I da je stigla ta analiza. 98 zarez…
skoro 99 posto analiza da je to…… da je to tijelo od mog
Tomislava”, kaže otac.
Najmlađa žrtva bila je stara svega nekoliko sati
Tomislavova tragedija, ali i okrutna, bolna stradanjvanja još
tridesettroje djece zapisane su imenom prezimenom i godištem u
knjizi “Mama ne vidim nebo” autorice Ani Galović.
“Antonija Zeko je najmlađa žrtva rata. Ona je
živjela samo par sati. Rodila se i bila u inkubatoru no zbog
granatiranja je nestalo struje i onda je zbog tih okolnosti
preminula. Druga najmlađa žrtva je Ivan Kljajić
koji je u podrumu kuće u tatinom naručju poginuo. Njegov otac je
isto zbog posljedica granatiranja preminuo.”
Nevini mladi životi nestajali su u krvavom ratu. Glasnije nego
ikada prije govore stranice knjige.
“Mislilo bi se samo da je nestao no prijatelj ga vidjeo koji je
prolazio u Veleprometu dok su ga vojnici vodili. Prepoznao je
svojega prijatelja Sinišu Rajkovića koji je ležao mrtav na jednom
komadu kartona i potrčao da mu pomogne. Nisu mu dozvolili i tada
je zadnji put viđen.”
Za mnoge od ovih okrutnih, neshvatljivih zločina – nitko nikada
nije odgovarao.