BATINA - U samo nekoliko godina nakon završetka Drugog svjetskog rata Baranjcima je oduzeto na tisuće hektara poljoprivrednog zemljišta, šuma, pašnjaka i objekata, pa ne čudi prilično veliki broj zahtjeva za povratom. Neki od njih su riješeni, drugi su u fazi čekanja, a neki su vraćeni.
Jedna od sretnica koja je nakon brojnih dopisa uspjela doći do
djedovine je Osječanka Ana Čanak (68), rođena
Virag, vlasnica dijela batinskih zidina ili
katakombi.
Riječ je o starom podrumu u središtu Batine.
Prokopan je u brdu na čijem je vrhu župna crkva posvećena svetom
Valentinu, uz Augustinčićev spomenik Pobjedi, zaštitni
znak jedinog baranjskog mjesta na Dunavu.
– Taj veliki vinski podrum nacionalizirali su 26.
prosinca 1958. godine bez ikakvog obrazloženja,
prisjeća se naša sugovornica. Bilo je u njemu, nastavlja, mnogo
drvenih bačvi i četiri velike kace, u kojima se desetljećima
proizvodilo vino.
Od roditelja je saznala da su ga očevi preci sami gradili, stoga
je bila sretna nakon što je dobila rješenje o povratu imovine.
Tome su prethodile brojne aktivnosti, pa i obraćanje
Upravnom sudu. Uz pomoć odvjetnika došla je do
svoje imovine.
– Iz Batine sam otišla 1964. godine. Iz Općinskog suda u
Belom Manastiru, prešla sam na Županijski sud te u Osijeku i
ostala. Bez obzira na relativno dugo razdoblje, uz taj
podrum emocionalno sam vezana da ga ne bih nikom
prodavala. Vinograda više nemamo, pa bih ga eventualno
nekomu dala u najam, kaže.
Dodaje da u Batinu nije često svraćala, iako samo nekoliko
kilometara dalje ima vikendicu. Susjedni podrum, u kojem je
donedavno bio caffe bar, postao je vlasništvo RH, pa ga općina
Draž više ne smije iznajmljivati.
“Kratkih rukava” stoga su ostali stanovnici Batine, jer u
mjestu više ne radi ni jedan ugostiteljski objekt. Osim
toga, neslužbene saznajemo da je u tijeku rješavanje
imovinsko-pravnih odnosa između države i pravog vlasnika, odnosno
nasljednika. Ostatak zidina navodno je u vlasništvu
Belja, što je dijelu tamošnjeg stanovništva
nepojmljivo.
U zidinama je bila ledara
Zidine, čiji se tuneli prostiru duboko u brdo, tijekom godina
služile su raznim svrhama. U jednom dijelu je Belje
uzgajalo gljive, nekada je tamo bila
ledara te skladište raznih namirnica. Bivši
vlasnici imali su svoje bunare, pa je jedan od njih dugo služio
stanovništvu kao jedino mjesto za opskrbu pitkom
vodom.
TEKST: Ivica Getto (Glas Slavonije) / FOTO: Glas
Slavonije
