Nakon smrti došlo je do posthumne manipulacije — glava je odvojena od tijela, a trup prevrnut — što predstavlja jedan od načina sprječavanja ustajanja „vampira” iz groba“, potvrdila nam je Nataša Šarkić
Rekonstrukcija lubanje muškarca, starog između 40 i 50 godina, srednjega rasta, za kojeg se pretpostavlja da je bio “vampir“ obavljena je krajem prošle godine u utvrdi Račeša, na jugozapadnim obroncima Psunja. Iskopavanje, kako je za SiB.hr potvrdila Nataša Šarkić, osnivačica bioarheološke tvrtke Aita Bioarchaeology sa sjedištem u Barceloni, koja se bavi istraživanjem i edukacijom, vodio je Gradski muzej u Novoj Gradiški gdje se danas čuva materijal.
Inače, tijekom jedne od ljetnih škola, na kojima studenti stječu praksu u terenskom i laboratorijskom radu, na lokalitetu Račeša otkriven je, kaže nam ova bioarheologinja, neobičan grob za koji se kasnije pokazalo da je riječ o „“vampirskom” grobu
“Rekonstrukcija je obavljena krajem godine, nakon čega su dodani određeni detalji kako bi se postigao što realističniji izgled. Rađena je prvenstveno u znanstveno-istraživačke i edukativne svrhe kako bi se javnosti, ali i stručnoj zajednici, približio izgled osobe iz prošlosti te otvorila pitanja identiteta i statusa pokojnika. Također je imala važnu ulogu u interpretaciji neobičnog pogrebnog konteksta, jer vjerujemo da je izgled ove osobe, odnosno ožiljak koji je imala, mogao djelovati dodatno zastrašujuće ili diskriminirajuće“, rekla je Šarkić.
Višestruke ozljede
Na kostima su, kaže nadalje, vidljivi brojni tragovi dugotrajnog fizičkog rada i opterećenja, kao i znakovi narušenog općeg zdravlja te izraženih problema sa zubima. Tijekom života pretrpio je više ozljeda koje su zacijelile, uključujući prijelome noge, rebara i gornje čeljusti, što upućuje na ponavljane traume, od kojih je većina nastala u međuljudskim sukobima.
“Na lubanji su, međutim, zabilježene i ozljede nastale oštrim predmetom koje ne pokazuju znakove cijeljenja, zbog čega se pretpostavlja da su nastale neposredno prije smrti ili u trenutku smrti. Nakon smrti došlo je do posthumne manipulacije — glava je odvojena od tijela, a trup prevrnut — što predstavlja jedan od načina sprječavanja ustajanja „vampira” iz groba“, potvrđuje Šarkić.
Slavenska vjerovanja vezana uz mrtve, kaže nadalje, bila su izrazito složena. Prema njima, duša pokojnika ne napušta tijelo odmah nakon smrti, već ostaje vezana sve dok ne započne raspadanje, što se obično povezivalo s razdobljem od četrdeset dana.
Nemirne mrtve duše
“Tek nakon tog vremena duša započinje put prema onostranom svijetu. Smatralo se, međutim, da osobe koje su umrle nasilnom smrću, bile nasilne tijekom života ili su na neki način odstupale od društvenih normi mogu postati nemirni mrtvi“, kaže ova stručnjakinja.
U takvim slučajevima vjerovalo se, kaže Šarkić, da se tijelo ne raspada te da pokojnik može postati vampir. Takva bića u narodnoj su tradiciji smatrana opasnima i osvetoljubivima, osobito noću, kada su navodno uznemiravala žive, donosila bolesti i nanosila štetu ljudima i stoci. To je dovodilo do posebnih pogrebnih praksi poput manipulacije tijelom, odvajanja glave ili drugih ritualnih postupaka i to s ciljem prevencije. Takve prakse nisu nužno znak nasilja, već pokušaj kontrole “nemirnih” pokojnika.
Zanimljivo je da to nije jedina rekonstrukcija rađena s tog ili nekog drugog nalazišta. Šarkić kaže da se ova tehnika široko koristi u forenzičkoj praksi, osobito u situacijama kada su od osobe sačuvani samo skeletni ostaci ili kada je meko tkivo teško oštećeno, primjerice uslijed požara ili uznapredovalog raspadanja. Iako je DNK analiza najpouzdaniji način identifikacije, dodaje, ona zahtijeva referentni uzorak za usporedbu, što znači da mora postojati barem pretpostavka o identitetu osobe.
Rekonstrukcija lica plemkinje Kaštelančić
“Bez te početne informacije DNK sama po sebi ne može dati ime i prezime. U slučajevima pronalaska neidentificiranih ostataka — poput tijela u prirodi ili kostiju koje je more izbacilo na obalu — rekonstrukcija lica može pomoći dobivanjem približnog izgleda osobe koji može biti prepoznat od strane obitelji ili uspoređen s fotografijama nestalih“, naglašava Šarkić.
U arheologiji se, kaže nadalje, rekonstrukcija lica koristi kako bi se ljudi iz prošlosti približili suvremenoj publici kroz trodimenzionalne prikaze nastale na temelju skeletnih ili mumificiranih ostataka. Najnoviji primjer s područja Hrvatske je facijalna rekonstrukcija koju je izradio dr. Fabio Cavalli, a riječ je o plemkinji Sofiji Kaštelančić koja je živjela u 15. i 16. stoljeću.
