Motor koji danas vozi s originalnim dijelovima istovjetan je onome koji je od oca "krao" u djetinjstvu prije nego je položio vozački ispit
Stanovnici Valpovštine nerijetko će na cesti vidjeti 72-godišnjeg Štefana Kokića iz Marijančaca. I to ne bi bilo ništa neobično da ovaj ljubitelj oldtimera ne vozi motor Tomos T-12 koji će dogodine napuniti 60 godina!
Štoviše, ljubav prema tom jednom jedinom motoru, reći će, odredila mu je i životni put. Ne čudi stoga što danas svog ljubimca održava redovito, a nedavno je bez problema prošao na tehničkom pregledu te je registriran i to s original dijelovima koje Kokić nabavlja na osječkoj autotržnici. Pojašnjava da je u Sloveniji gdje je i proizveden, naime, još uvijek moguće kupiti original dijelove i ne štedi da bi ih nabavio. Dobro se sjeća kad je taj dvokontaktni motor s 49 kubika vidio prvi put.
“Inače sam bio odličan učenik, no kad sam vidio taj motor, zaboravio sam na sve predmete i nisam doslovno bio u stanju ići u školu, jer mi je taj Tomos stalno bio pred očima. U to doba bilo je “pedalaša“, nečega između bicikla i motocikla, no ovaj Tomos je bio savršeno tehnički dotjeran. Imao je štitnike, odnosno vjetrobran, kacigu i za njim je bila prava pomama. Moj otac ga je platio u travnju, a dobili smo ga tek u kolovozu i čak sam ga, riskirajući kaznu, vozio od prodavaonice do kuće, jer ga moj otac nije znao voziti. Začudo, ja jesam“, prisjeća se ovaj zaljubljenik u motor koji je, igrom sudbine, tri godine nakon što je kupljen ujedno i prodan. No, prije pet godina Kokić je uspio kupiti istovjetan motor od nasljednika svoga bivšeg susjeda iz Marijančaca, štoviše motor koji je samo dva tjedna “mlađi“ od Kokićevog. Kako je bio, kaže, u derutnome stanju, odmah ga je dotjerao u red i osposobio i ubrzo je bio spreman za vožnju.
Krišom vozio do polaganja vozačkog ispita
“Moj otac je kupio ranije i Tomos V-14 s četiri brzine, no nije me impresionirao. Ne znam je li to bio osjećaj moći, prestiža ili čisto ljubav na prvi pogled, no ja sam ga doslovno sanjao. Priznajem, i prije navršenih 16 godina kad sam mogao polagati vozački ispit za taj motor, vozio sam ga neprestano. Sjećam se da sam ga znao voziti i da otac ne zna pa bih metlom zameo trag motora u polju, a otac bi samo prislonio ruku na auspuh da vidi je li topao. Naravno da je bio“, kroz smijeh će Kokić koji je, nakon što mu je otac prodao motor, od ujaka nedjeljom uzimao njegov, također isti Tomos, samo da bi se provozao po selu.
Živio je, sjeća se, od nedjelje do nedjelje kad bi od ujaka uzeo motor. Do unatrag pet godina, kaže, sa sjetom se prisjećao motora koji nikada nije zaboravio, a čim se ukazala prilika za otkup istovjetoga, bez premišljanja ga je kupio.
Prije pet godina položio za C kategoriju
“Čim sjednem za taj motor, sjetim se djetinjstva i moje ogromne ljubavi prema njemu. Nije tajna da sam zanemario i školovanje pa danas znam reći da je Tomos “kriv“ što sam bravar i nemam fakultet. Inače, moja supruga Marija također voli motore i mogu reći da imam dvije ljubavi – nju i Tomos“, priča Kokić, inače otac četiri sina i djed čak 11-ero unučadi. Jedan od njih, osmogodišnji Jakov, čini se, nastavit će tradiciju, no ne s motorom, već traktorom! Naime, razumije se, priča Kokić, u sve modele, a za sada ga motori ne zanimaju.
No, ne i njegovoga djeda koji svaki dan prođe barem krug sa svojim ljubimcem. A da mu je vožnja nekako suđena, unatoč zanimanju bravara, govori i to što je prije pet godina položio C kategoriju za kamion, a sjest će i u svoju Škodu Octaviu. No, stisnuti gas Tomosa T-12, pojašnjava,, nešto je neopisivo i unatoč tome što je imao zainteresiranih za kupnju, kaže, nikada ga ne bi prodao.
Prodaja? Ni za sva blaga…
“Nude mi tisuće eura, ali ne bih ga prodao ni za sva blaga! Ako je današnja ljubav prema motoru iz nostalgije, u djetinjstvu je bila na prvi pogled“, zaključuje ovaj zanimljiv suprug, otac i djed koji se još nije odvažio otići na susrete ljubitelja oldtimera u Našice.
No, vjeruje da će uskoro otići, a do tada će, umjesto bilo kojim raspoloživim prijevoznim sredstvom, svakodnevno sjesti za svoj Tomos i vratiti se u davnu 1966. godinu. Iako je imao prilike voziti sinovu Yamahu i stisnuti gas, kaže, nije ga impresioniralo. On će sa svojim „T-12-com“ potegnuti maksimalnih 60 kilometara na sat i ne treba mu, dodaje, baš ništa više, bolje, skuplje, modernije…