Na pitanje je li u jednom trenutku pomislio kako se možda neće uspjeti izvući živ iz vukovarskog pakla, odgovara niječno
Ratne jeseni 1991. Vukovar je proživljavao najteže dane u
povijesti braneći se od nadiruće agresije s istočne obale Dunava,
a toj borbi Davida i Golijata svoj doprinos nisu dali samo
branitelji s prve crte bojišnice već i mnogi znani i neznani
junaci iz pozadinskih položaja.
Često je upravo o tim “pozadincima” raspoređenim u raznim
postrojbama i službama ovisio uspjeh na prvim linijama obrane.
Jedna od takvih postrojbi bila je Tehnička satnija, sastavljena
od stručnjaka i djelatnika Tvornice strojeva i Održavanja
Kombinata Borovo, koji su zaključili da najveći doprinos obrani
Vukovara mogu pružiti izradom i servisom oružja kojega je
braniteljima i više nego nedostajalo.
Prepravci oštećenog oružja i izrada minobacača
“Iskreno govoreći, nismo se nadali da bi se mogao dogoditi rat.
Jugoslavenski kombinat obuće Borovo, kako se zvao prije
Domovinskog rata, bio je bivša država u malom, bilo nas je
odasvud i upravo zbog te izmiješanosti u rat se malo vjerovalo,
ali je brzo došao. Bilo nam je to jasno odmah nakon onoga što se
dogodilo u Borovu Selu”, kaže Zvonimir Petrić
koji je 1991. napunio 40 godina života, a rat ga je dočekao na
mjestu šefa pripreme u Tvornici strojeva Borovo.
Petrić se prisjeća kako je prva granatiranja i topničke napade
vukovarska obrana dočekala sa skromnim naoružanjem pa je donesena
odluka da se krene s prepravkama oštećenog oružja i izradom
minobacača od 82 mm.
“Izrađeno je deset kompleta minobacača, a za još 20 su bili
napravljeni svi dijelovi osim cijevi, koje se u našoj tvornici
nisu mogle fino obraditi, što smo morali raditi u tvornici Đuro
Đaković u Slavonskom Brodu, dok se moglo ulaziti i izlaziti iz
Vukovara. Poslije smo te dijelove koristiti za popravke oštećenih
minobacača koji su dolazili s bojišta”, kaže Petrić.
Možda najpoznatiji proizvod Tehničke satnije Borova, kroz koju je
prošlo pedesetak pripadnika, bio je priručni bacač ručnih bombi,
tzv. “pijani ustaša” koji je uz pomoć tromblonskog metka služio
za ispaljivanje ručnih bombi sa automatske puške na daljinu. To
je oružje omogućavalo da se ručna bomba izbaci na daljinu i do
300 metara.
Nije bilo baš precizno jer nije imalo nikakve nišanske sprave,
ali su branitelji vremenom postali veoma spretni pa su bombe
uspijevali ubacivati i kroz prozore kuća, kaže Petrić
pojašnjavajući kako je riječ o kombinaciji čelične šalice koja se
navrtala na cijev puške te plastičnog uloška koji se zajedno s
ručnom bombom stavljao u šalicu.
Ispaljivanje se obavljalo pomoću školskog ili tromblonskog metka,
a nakon što se ispali bomba se otkoči te eksplodira i do 300
metara dalje, što je znalo poprilično zbuniti neprijatelja jer je
domet ručno bačene bombe daleko manji.
‘Ustaše se napile pa bacaju bombe’
“Naziv ‘pijani ustaša’ našem priručnom bacaču dali su upravo
neprijateljski vojnici koji su, kako smo čuli, znali govoriti da
su se ‘ustaše napile’ pa tako pijani mogu bacati bombe i nekoliko
stotina metara”, prisjeća se Petrić uz smjeh.
Zgrada u kojoj su se nalazili u alatnici Borova imala je dva
atomska skloništa, jedno je koristila Tehnička satnija, a drugo
topnici, čiji je položaj bio nedaleko.
“Odabrali smo potrebne strojeve, okupili ljude, stručnjake za
pojedine operacije i pozivali ih prema potrebi proizvodnje.
Objekt je bio čuvan, nastojali smo ostati u maksimalnoj tajnosti,
jer je krov zgrade bio panel ploča od pet centimetara”, kaže
Petrić.
Unutar Tehničke satnije bile su organizirane dvije postrojbe,
koje su vodili Adorjan Toth i Petar
Mlinarić, i u takvom organizacijskom obliku djelovala je
do samog kraja. Međutim, već u rujnu neprijatelj je otkrio njihov
položaj pa su učestalo napadani granatama.
Petrić navodi kako je u agresiji na Vukovar poginulo deset
pripadnika Tehničke satnije – Zvonko Ečimović,
Stjepan Gradečak, Zlatko Kel,
Zlatko Kopić, Ivan Mazur,
Ante Marendić, Zvonko Sorić,
Davor Šimunđa, Đuro Tvorek i
Mirko Vagenhofer.
“Imali smo ljude koji su dio dana radili u alatnici zajedno s
nama, a drugi dio dana išli na borbene položaje. Radili smo
gotovo do samog sloma obrane kada smo se svi, zajedno s drugim
građanima, sklonili u tvornicu Borovo, gdje smo dočekali dolazak
neprijatelja. Ja sam na kraju završio u logoru u Stajićevom, gdje
sam bio zatočen mjesec dana”, kaže.
Dodaje kako je 2011. preko jednog zagrebačkog novinara nacrt
“pijanog ustaše”, s preciznim uputama, otišao put Libije u kojoj
se tada ratovalo, ali ne zna je li vukovarski ratni izum doživio
i praktičnu primjenu.
Na pitanje je li u jednom trenutku pomislio kako se možda neće
uspjeti izvući živ iz vukovarskog pakla, odgovara niječno.
“Nikad nisam sumnjao da ću preživjeti, pa ni kada sam bio u
Stajićevu. Bilo je strašno sve to proživjeti, okolnosti u kojima
postajete svjesni da vam osim života više nemaju što uzeti.
Pomisao na život u tim trenucima postaje strašno žilava i čovjek
svaku bol potom prihvaća na drugačiji način, prihvatljiviji,
rekao bih”, rekao je.
Po izlasku iz logora pomogao mu je šestomjesečni boravak na
Hvaru, gdje su ga s obitelji poslali na oporavak. “U razgovoru s
ljudima kao što sam bio i sam, ali i s tamošnjim mještanima,
cijelu situaciju počnete sagledavati iz drugačije perspektive.
Kada su mi suprugu u svibnju 1992. pozvali da se vrati na radno
mjesto u Vinkovcima, ubrzo sam joj se pridružio i od tada sam
stanovnik grada na Bosutu”, dodaje uz smiješak.
Prošlost treba prepustiti prošlosti
Odbio je otići u braniteljsku mirovinu već je ubrzo po dolasku u
Vinkovce potražio posao i našao ga u Spačvi u kojoj je radio sve
do umirovljenja, a Vukovar je prvi put nakon rata posjetio 1996.
godine.
“Strašno je bilo vidjeti kako grad izgleda, iako me nije
iznenadilo to što sam vidio. Nevjerojatno koliko je sve bilo
drugačije. Vlastitu kuću sam tri puta promašio i jedva sam je
našao. Tek kada sam izašao iz automobila i ušao u dvorište bio
sam siguran da je to moja kuća. Sve je izgledalo puno manje,
manje kuće, kraće ulice nego što pamtim. Posve drugačija
perspektiva”, priča.
Petrić naglašava kako sve manje voli pričati o ratnim danima jer
“prošlost treba prepustiti prošlosti” i da nikada nije požalio
što nije uzeo braniteljsku mirovinu, iako je mirovina iz radnog
odnosa puno manja.
“Uvijek sam osjećao da mogu dati još nešto i da nakon vukovarskog
dijela života za mene slijedi nastavak puta. Stoga sam krenuo
dalje i prihvatio nove životne izazove, a rat, njega se bolje ne
sjećati. Jedino se volim prisjetiti svih mojih, da ih tako
nazovem, suboraca, iako nismo bili na prvoj liniji obrane, ljudi
u čije ste ruke ponekad polagali vlastitu sudbinu. Ljudi kojih se
i danas volim sjetiti, a s onim preživjelima rado i susresti”,
kaže sjetno vukovarski branitelj.