Veći problem s pretilošću imaju dječaci nego djevojčice. Nemalo je iznenađenje u kojem dijelu Hrvatske djeca najčešće imaju višak kilograma
Brojke koje šokiraju: Hrvatska je među najgorim europskim
zemljama po pretilosti djece! Čak 35 posto osmogodišnjaka, dakle
onih koji idu u drugi ili treći razred, ima prekomjernu težinu.
Evo i prosječnog profila onih najproblematičnijih: Na stotinu
djece njih čak 15 ih je pretilo, piše RTL.
Veći problem s pretilošću imaju dječaci nego djevojčice, i to
većinom oni koji žive na moru. Najmršavija su djeca na
zagrebačkom području. Problem je i što jedu premalo voća i
povrća, a piju previše zaslađenih sokova.
Zanimljiv je i podatak da je tek svako četvrto dijete upisano na
neku sportsku aktivnost. Kad se sve zbroji i oduzme, od 39
europskih zemalja po prekomjernoj težini djece smo na visokom 7.
mjestu. Kako to promijeniti – Željka Miša.
Kruh s kakao namazom, pizza, sok, hot dog, krafna s marmeladom,
burek sa sirom. Ovo nije jelovnik nekog restorana brze prehrane,
već doručak jedne osnovne škole u Velikoj Gorici.
Siniša Đurđević, roditelj: “On se ne hrani, od
prvog dana se ne hrani jer taj jelovnik nije izgledao dobro na
papiru, a kada sam vidio kako izgleda hrana, onda sam rekao da ne
razumijem kako netko to može dat nekome da jede.”
U drugim školama nastavnici opisuju, kada se učenicima i ponudi
zdrav obrok, tanjuri ostaju nepojedeni. Ana
Legin, učiteljica produženog boravka u Osnovnoj školi
Trnsko:
“Najviše jedu tjesteninu, to im je najfinije. Dosta vole pohano
meso. Kad dobijemo varivo, pojedu meso i možda krumpire. Evo
danas mahune nitko nije jeo.”
Iako mnogi često i opravdano upiru prstom u roditelje, oni nisu
jedini koji odgajaju djecu. Karmen Matković
Melki, nutricionistica iz Hrvatskog saveza
nutricionista:
“Cijelo vrijeme se loptamo s odgovornošću. Roditelji, obiteljsko
okruženje, kultura blagovanja se izgubila. Djeca ne vide više
jedan pravilni prehrambeni obrazac u svom domu. Automatski ga
onda dodatno ne dobivaju dalje kroz ustanove.”
U ustanovama, kao i kod kuće, problem je i aktivnost. Da učenici
u Hrvatskoj imaju samo 2 sata tjelesnog na tjedan, propisano je
davne 1874. Dakle, prije 150 godina. Za usporedbu, mađarska djeca
ga imaju svakoga dana.
Mario Baić, dekan Kineziološkog fakulteta u
Zagrebu: “Sazrijeva vrijeme da se i kod nas poveća ta satnica
tjelesnog jer se prepoznaje sve više da tjelesna aktivnost nije
napor djeci u školi nego je ona ustvari rasterećenje.”
Poražavajuća je i statistika da 1120 škola uopće nema sportsku
dvoranu. A kada kreću u školu, 90 posto prvašića je dovoljno
tjelesno aktivno. Kada iz nje iziđu kao maturanti, ta aktivnost
pada na samo 17 posto.
Sanja Musić Milanović, voditeljica Odjela za
promicanje tjelesnog zdravlja HZJZ-a: “Ja sam bila non stop u
školi. Stalno su me zvali u školu da su mi djeca preživahna.
Stalno nešto on hoda, on trči. Dobro, super, nek hoda, nek trči.
Znači mi ih sustavno učimo sjedilačkom načinu života.”
Kako bi pokušali riješiti ovaj problem, nadležni su se okupili na
Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Ivana Portolan Pajić,
načelnica Sektora za primarnu zdravstvenu zaštitu Ministarstva
zdravstva: “Debljina jest bolest, ona je dijagnoza. I ta stvarno
tom problemu treba pristupit vrlo ozbiljno i timski.”
Musić Milanović kaže: “Ja ću svoj resor malo prozvati, ali u
najboljoj mjeri da ih protresemo. Ali samo 0,25 posto biva
zabilježeno i prepoznato. Možda je i tu dio problema.”
Problema je mnogo, a na tome da djeca na stolu imaju i pojedu
mahune ili brodet od bakalara, svoj posao trebaju raditi i
roditelji i institucije.