Čije su ruke u poljoprivredi se više ne pita. Satnica je 22 kune, domaćim beračima premalo
“Da nema Nepalaca, jabuke bi propale. Da, ljudi čiji je dom 6000
kilometara udaljen opet spašavaju stvar. Sjećate se da smo preko
ljeta redovno pričali o tome da vlasnici restorana muku muče s
pronalaskom konobara i kuhara. Jer – za novce koji nude nitko
neće raditi. E sad se isti problem preslikao na voćnjake,
vinograde, uskoro i na maslinike. Satnice su premale, hrvatski
berači traže više, poljoprivrednici više ne mogu ponuditi, pa je
rješenje stiglo iz Nepala. A u spas su stigli i umirovljenici”,
započinje priču o nedostatku berača jabuka Mojmira
Pastorčić u sinoćnjem RTL Direktu.
Slatka je, reska je. Nekoć se Eva ne bi dugo premišljala, ali u
današnje vrijeme – jabuku nema tko ubrati.
U jednom od najvećih hrvatskih voćnjaka traktori stoje. Košare su
prazne. 6 tisuća tona fuđija, breborna, jonagolda, zlatnog
delišesa, red cupa, granny smitha i gale čekaju na granama. Berbu
je trenutno zaustavilo vrijeme, ali da uopće počne, direktorica
ovog voćnjaka morala je i početi planirati – na vrijeme, a to
znači čak šest mjeseci ranije. Ima 30 radnika, za berbu joj je
potrebno 300.
“Imamo stotinjak domaćih ljudi kojima smo osigurali prijevoz do
voćnjaka te 200 inozemne radne snage koji su dijelom iz regije i
većim dijelom iz Nepala kojima smo osigurali sve adekvatne
potrebe koji trebaju dakle i smještaj i prehranu i sam prijevoz
autobusima do voćnjaka”, rekla je Ivona Tupek,
direktorica proizvodnje Moslavina voće.
Oni su ti koji već drugu godinu spašavaju hrvatsku berbu jabuka.
Smješteni su u nekadašnjem radničkom hotelu u Ivanić Gradu.
Dobili su slobodan dan zbog kiše.
”Iz Nepala smo. Ovdje radimo, u Moslavini. Beremo jabuke. Sve je
ok. Ovdje smo jedan mjesec”, ispričali su Nepalci.
I ostat će do kraja berbe. Drugog izbora nema, koliko god da je
za uvoz radne snage komplicirana procedura.
“To su velike procedure što se tiče i radnih dozvola i ugovora i
samog ulaska u Hrvastku i samog boravišta ovdje tako da nažalost
prisiljeni smo na tu inozemnu radnu snagu koliko god teško bilo
doći do njih”, kazala je Tupek.
Svaka sorta jabuke ima svoj, kako ga nazivaju voćari, prozor.
Traje svega dva tjedna. Ako se u to vrijeme jabuka ne pobere –
završit će u otpadu.
Prosječan sezonski radnik u ovom voćnjaku u osam sati ubere 800
kilograma jabuka, no ima i onih koji u isto vrijeme uberu i
dvostruko više.
Razlika je uvjetovana često godištem. Za razliku od mladih
Nepalaca domaću radnu snagu većinom čine – umirovljenici.
“U pravilu trenutna sezonska radna snaga u voćnjacima je starija
populacija gdje dolazimo do novog problema a to je učinkovitost i
kvalitete te same radne snage. U pravilu budete sretni da
dobijete nekog zaposlenika na uštrb te kvalitete i produktivnosti
koju može dati tijekom berbe,” rekao je Luka
Cvitan iz Udruge proizvođača jabuka.
Čije su ruke u poljoprivredi se više ne pita. Satnica je 22 kune,
domaćim beračima premalo.
“A susjedi priskoče kad treba nekaj. Još uvijek se to nađe tako
malo”, kazala je Štefica, prodavačica na tržnici i
poljoprivrednica.
“Ne mora se susjedima plaćati. Kad treba jedni drugima uvijek
dobro dođe da se skoči, da se priskoči”, svjedoči Štefica.
Negdje susjedi priskoče, pomažu besplatno, a drugdje priskoče
Nepalci.