Pravila protiv traženja medicinske pomoći – nemaju. Ipak, roditelji 15-godišnjaka iz Pule od ljeta su bili svjesni njegovog lošeg zdravstvenog stanja, ali ga liječniku nisu vodili
Iako ne brane liječenje, lijekove uzimaju samo u nužnim
slučajevima. Pripadnici pokreta Hare Krišna ne jedu meso i žive
po strogim pravilima.
“Dostupni su, nisu nikakva zatvorena sljedba, svatko može
posjetiti njihovo sjedište. Imaju pravila svojega života, ona su
u nekim stvarima stroga, u načelu naglašavaju veliku pobožnost
prema Bogu”, kazao jeza RTL Mislav Ježić, profesor
indologije na Fakultetu filozofije i religijske znanosti.
Pravila protiv traženja medicinske pomoći – nemaju. Ipak,
roditelji 15-godišnjaka iz Pule od ljeta su bili svjesni lošeg
zdravstvenog stanja svog djeteta. Liječniku ga nisu vodili.
“U pitanju je potpuno povjerenje u Božju milost i u samoga Boga.
Prema tome, oni su rukovođeni čisto iracionalnim motivima,
motivima svoje vjere i uvjerenjem da je to na neki način spasenje
za onoga koji napušta ovaj život”, tvrdi Ivica
Maštruko, sociolog religije.
I nisu jedini koji žive po pravilima.
“Jehovini svjedoci npr. nisu za transfuziju krvi, ali prihvaćaju
transplantaciju u slučaju da se može oprati krv sa onih organa
koji se presađuju”, objašnjava Maštruko.
Poveznica između vjerske zajednice i konkretnog događaja nije
pronađena, tvrdi ministar unutarnjih poslova Davor
Božinović. Međutim…
“Ostavimo nadležnim službama da završe svoj posao uključujući,
naravno, i eventualno potvrđivanje optužnice i sudski postupak”,
tvrdi Božinović.
Mučan slučaj iz Pule otvorio je brojna pitanja o tome gdje su
granice roditeljske samostalnosti u odlučivanju o liječenju
djeteta i tko te granice postavlja.
“Kada je u pitanju zdravlje, odnosno čak i ugroženost života
djeteta tu prestaju prava roditelja da odlučuju i ako iole netko
posumnja u to da se s djetetom nešto dešava, treba se obratit
Centru za socijalnu skrb i policiji”, kazala je Lana Petö
Kujundžić.
“Odgovorni smo svi koji radimo s djecom i koji nismo
profesionalno uključeni – svi susjedi, treneri, učitelji u
školama ili nastavnici da reagiramo kad primjerimo da se s
djetetom nešto dešava”, tvrdi Žana Pavlović,
dječja psihologinja.
Dječja psihologinja kaže nam da je malo vjerojatno da nitko osim
roditelja nije primijetio da se s djetetom nešto čudno
događa.