Danas ujutro počinje sastanak prve Radne skupine za razradu i predlaganje mjera za početak pedagoške, školske i akademske godine 2020./2021.
Danas ujutro počinje sastanak prve Radne skupine za razradu i
predlaganje mjera za početak pedagoške, školske i akademske
godine 2020./2021. čije članove je imenovao ministar znanosti i
obrazovanja Radovan Fuchs. Skupinu čini 23
člana, a jedna od njih je i Sanja Šprem,
predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja.
O početku školske godine i koroni, uvjetima rada obrazovnih
djelatnika te njihovim zahtjevima i savjetima koje će iznijeti na
Radnoj skupini te što su po njima ključni problemi prije početka
školske godine koja kreće dok Hrvatska posljednjih dana bilježi
povećan broj oboljelih od koronavirusa te s kojim su se sve
problemima suočavali tijekom svibnja i lipnja kada se samo dio
učenika vratio u školske klupe, ekipa RTL razgovarala je s
glavnom tajnicom Sindikata hrvatskih učitelja Anom
Tuškan.
Danas ujutro je prvo okupljanje radne skupine u kojem i
SHU ima jednog člana, s kojim zahtjevima i preporukama ćete doći
na Radnu skupinu?
Točno, doista se nadamo da ovo okupljanje nije samo “pro forme”
jer imamo mnogo konstruktivnih prijedloga, a zaprimili smo i
mnogo različitih mišljenja s terena. Naš je primaran cilj zaštita
zdravlja i osiguravanje nužnih preduvjeta za otvaranje škola te
osiguravanje boljih uvjeta za on line nastavu.
Možete li nabrojati nekoliko glavnih problema po sudu
SHU-a oko školske godine i korone?
Najveći su problemi neadekvatan prostor u kojemu je nemoguće
održavati distancu, nedovoljan broj pomoćno tehničkog osoblja,
nebriga za zdravlje zaposlenika i učenika, osobito onih koji žive
u obiteljima s članovima koji su rizične skupine te sama
problematika visokorizičnih i kroničkih bolesnika, zaštitna
oprema, specifičnosti pojedinih škola (kako zbog potresa,
prostornih i sanitarnih uvjeta, rada u više smjena, umjetničke
škole, posebne ustanove), uvjeti rada, plaćanja rada iznad norme,
radno vrijeme i osiguravanje sredstava/naknade za rad od kuće,
jačanje Carneta kako bi bila moguća on-line nastava u realnom
vremenu odnosno odgovor na pitanje kako organizirati što
funkcionalniju on-line nastavu ukoliko to nije
moguće.
S obzirom da je ovo uistinu vruća tema od koje strahuju
roditelji i djeca, a i sami obrazovni djelatnici što vas najviše
brine oko početka školske godine i korone? Koji su najveći
problemi po mišljenu SHU-a?
Najveći je problem bojazan s terena da se ništa u praksi neće
promijeniti, da će se škole otvoriti bez nužnih preduvjeta i da
će doći do ugroze zdravlja tamo gdje se dobrom organizacijom
problem mogao na vrijeme izbjeći.
Boris Jokić je u RTL Danas izjavio da je uvjeren da će
neke škole postati epidemiološke bombe. Strahujete li i vi od
toga?
Naravno da ukoliko otvorimo škole bez nužnih zaštitnih mjera i
opreme, sanitarno higijenskih i prostornih uvjeta, doprinosimo
tome da se zaraza proširi, no nadamo se da će članovi radne
skupine prihvatiti naše prijedloge kojima želimo osigurati višu
razinu zaštite.
Također je rekao da se sa svime krenulo prekasno i da su
druge zemlje već razradile brojne scenarije za početak školske
godine za razliku od Hrvatske. Smatrate li isto i vjerujete li da
će ova Radna skupina u ovako kratkom vremenu pronaći sva potrebna
rješenja i modele?
Znamo da postoje tri uzrečice koje definiraju ovu situaciju. Prva
je: puno je glava pametnije od jedne, druga je: puno baba kilavo
dijete, a treća je: ako ne želiš mijenjati išta, organiziraj
povjerenstvo. Mi ćemo ustrajati kod svojih prijedloga i nadati se
da ćemo naići na razumijevanje kod ostalih članova i samog
MZO-a.
Po mišljenju SHU treba li ovu školsku godinu nastaviti
on-line ili je nužan povratak u školske klupe s obzirom na
koronu?
Naš je početni stav iznijeti mišljenja koja smo zaprimili s
terena, tražiti zaštitne mjere i zaštitu zaposlenika i
osiguravanje nužnih prostornih, sanitarno higijenskih i tehničkih
preduvjeta te dezinfekciju i ventilaciju za održavanje nastave u
školi te zapošljavanje dodatnog pomoćno tehničkog osoblja.
Također, da bi mogli donijeti konačne stavove, potrebno je jasno
definirati kronične bolesnike i visokorizične zaposlenike te
učenike te pobrojati iste u što kraćem roku. Kada dobijemo
konkretne podatke o kojem se broju radi, tada ćemo tek vidjeti
koja je realna slika na terenu i kako organizirati njihov
rad.
Kakva su iskustva naših učitelja koji su se u svibnju s
učenicima od 1. do 4. vratili u škole, koji su bili najveći
problemi tada, a koji bi se mogli ponoviti?
Neuvažavanje mišljenja struke, preveliki razredni odjeli,
nedovoljno adekvatni prostorni kapaciteti, nemogućnost
osiguravanja distance, osjetljiva dob koja je takva da socijalna
distanca u praksi ne dolazi u obzir, to im je potpuno strano i
nepoznato, a sadržaj koji se podučava zahtjeva blizinu, fizički
kontakt, osmijeh, potporu i pohvalu koja se ne može na isti način
dati na daljinu.
Mnogi obrazovni djelatnici spadaju, s obzirom na godine,
vjerujem u neku ugroženi skupinu. Kako bi trebalo riješiti
problem s time?
Kao što sam već napisala, smatramo da medicinska struka nužno
mora precizno odrediti koje su to skupine visokorizični
zaposlenici odnosno kronični bolesnici, zatim ih popisati i tek
kada dobijemo konačni broj krenuti s rješavanjem pitanja statuta
i načina rada. Kako je vremena jako malo, voljeli bismo da se
analiza napravi ovaj tjedan i da možemo temeljem toga donositi
mišljenja i prijedloge. Sve ostalo bila bi improvizacija i
ponovno bi status najugroženijih bio nejasan. Ovo je nova
situacija za cijeli svijet, no zaštita zdravlja svih dionika u
sustavu mora biti na prvom mjestu i ništa se ne smije prepustiti
slučaju.
Što će se dogoditi ako se dio nastavnika zarazi,
vjerujete li da će se moći i postoji li neki, hajmo ga nazvati
‘bazen’, iz kojeg dolaziti rezervni učitelji? Općenito kako bi
trebali organizirati školsku godinu po sudu SHU-a?
Što se tiče “bazena” rezervnih učitelja, on je poprilično plitak
i postoji velika bojazan da se za određene od njih neće
moći lako naći zamjena. Vezano uz taj dio zaprimili smo razne
prijedloge s terena o kojima ćemo moći više govoriti kada
razjasnimo temeljne nepoznanice jer ukoliko ne znamo status
visokorizičnih zaposlenika ni to hoće li se ugroženim skupinama
omogućiti rad /školovanje od kuće, ne možemo detaljnije ulaziti u
raspravu o toj temi. Također, bitno je otvoriti i pitanje naknade
za bolovanje u slučaju samoizolacije jer je apsolutno
neprihvatljivo da zbog loših uvjeta u školama zaposlenici,
učenici i njihovi roditelji snose posljedice. Svi su oni
zajedničkim snagama i isključivo oni izvukli prošlu nastavnu
godinu, a sada je na MZO-u da osigura uvjete dostojne svakog
dionika.
Mislite li da su djeca sposobna po osam sati nositi maske
i da oni mlađi govorim o onima od 1. do 5. razreda s obzirom da
su to djeca mogu li ona poštivati sve preporuke stožera, ipak su
to djeca?
Dobili smo mnogo preporuka psihologa koji, uz argumentaciju da
škola, uz obrazovnu, ima i važnu socijalizacijsku ulogu u kojoj
je bitna neposredne komunikacija s vršnjacima te učiteljima i
nastavnicima, da nastavi na daljinu nedostaje neposredan
kontakt, da je djeci u ranjivim skupinama (djeca s teškoćama,
djeca u disfunkcionalnim obiteljima…) otežan kontakt sa stručnim
suradnicima, da dolaze u novu sredinu, da ne poznaju
informacijsko komunikacijske tehnologije, no ujedno se ne zna
koliko u praksi mogu poštivati preporuke stožera… Sve su to
pitanja koja će se pojavljivati i na koja ćemo morati nalaziti
brza i primjerena rješenja. Upravo je zato bitno konstantno biti
u komunikaciji sa stručnim suradnicima koji će morati pratiti
situaciju na terenu, raditi izvještaje i analize i brzo se
prilagođavati. Ako nije moguće konstantno nositi maske u toj dobi
ili medicinska struka procijeni da iste nisu učinkovite iz tog
ili drugih razloga, potrebno je na vrijeme osigurati alternativnu
zaštitu kao što su pregrade, pleksiglas ili druge mjere, a za što
je realno ostalo jako malo vremena.
Treba li roditeljima omogućiti da sami odluče hoće li im
dijete ići u školu ili ne? U svibnju je zbog toga nastao
popriličan kaos jer u početku bila samo preporuka da djeca idu pa
učitelji radili na dva kolosijeka malo on-line, malo iz škole.
Koliko to bilo problematično?
Naravno da je to bilo problematično. Prvenstveno iz razloga što
je prvo najavljeno da će svi roditelji imati izbor, nakon toga su
izbor imali samo oni roditelji koji oboje rade, nakon toga su
izmišljeni subjektivni ili objektivni razlozi za nedolazak, pa
zatim obvezni dolazak za sve. U tome se doista rijetko tko mogao
snaći. Škola mora biti omogućena za sve učenike, no svakako treba
omogućiti ugroženim skupinama i onima koji s njima žive, bili to
učenici ili zaposlenici neka kvalitetna alternativa. Također,
takve su odluke bile štetne za sve dionike, za učenike jer nisu
imali sigurnost trebaju li ili moraju ići u školu, što je
stvorilo dodatan strah i stres, a to je ono što moramo pod svaku
cijenu izbjeći u novoj nastavnoj godini, a za zaposlenike je bilo
gotovo nemoguće raditi jer su u isto vrijeme radili i on-line i u
školama i to bez da je ministrica željela priznati njihov rad,
trud, količinu prekovremenih, upotrebu vlastitih sredstava,
nepostojanje granice između privatnog i poslovnog života jer su
zadaće, poruke, pripreme, odgovori djeci i roditeljima, ispravci
i materijali slani u svako doba dana, tako da su oni ti koji su
izvukli čitavu godinu, naravno uz trud, aktivnost, poticaj,
razumijevanje i trud samih učenika i roditelja.
Gospodin Jokić je rekao jedan dosta šokantan podatak da
prema nekim ispitivanjima oni pokazuju deficit od više od 30
posto od onoga što su djeca trebala usvojiti tijekom prošle
školske godine. Kako riješiti taj problem? Bi li trebalo provesti
neke testove znanja prije početka godine pa i nadoknaditi to
gradivo?
Zaostaci zasigurno postoje, no smatram da je to nešto što će
svaki razred morati analizirati zasebno jer je nemoguće odrediti
načine nadoknade na razini države odnosno Ministarstva budući da
se niti jedan učenik ne može ukalupiti u neki prosjek, već je
svaki radio u skladu sa svojim mogućnostima i uvjetima u kojima
se nalazio on i/ili njegova obitelj. Najbolji pokazatelj
zaostataka bit će komunikacija uživo s pojedinim profesorom, koji
se za svoj rad itekako educirao i koji će najbolje moći
procijeniti postoje li i kolike su “rupe”. Te analize nas tek
očekuju te im se mora pristupiti vrlo precizno i individualno, a
trčati unaprijed s univerzalnim rješenjima samo će još više
opteretiti učitelje i učenike koje se do sada najmanje pitalo za
mišljenje.
Osim korone, dio škola je oštećen potresom pa tu postoji
i manjak prostora za nastavu. Kako tome stati na kraj?
Kada se prisjetimo da je ministrica Divjak inzistirala na
otvaranju škola u područjima pogođenima potresom bez da je obišla
terene i konzultirala se s JLPS, takvo otvaranje škola, u nadi da
se neće ništa dogoditi, doista je najneodgovorniji čin i možemo
samo reći da je čista sreća da se potres nije ponovio u nekom
“jakom” izdanju. Takvo otvaranje škola veliki je razlog
nepovjerenja građana, kao i činjenica da roditelji vrlo dobro
znaju kakvi su uvjeti u pojedinim školama. Mi samo možemo reći da
ćemo dati sve od sebe da se takav scenarij ne dogodi i da ukoliko
se škole otvore, roditelji mogu imati povjerenja da će njihova
djeca imati sigurnosne, prostorne i higijensko sanitarne i
zaštitne uvjete jer će se inače nepotrebno ugroziti mnogi životi,
a zdravlje je neprocjenjivo i sve je osim njega
nadoknadivo.
Je li Ministarstvo s organizacijom školske godine, s
obzirom na specifičnu situaciju, trebalo početi puno ranije? I
koje modele vi predlažete?
Naravno da je trebalo započeti ranije. No, stalno smo
bombardirani lošim vijestima i nema se smisla vraćati unazad već
učiniti sve što možemo da nova nastavna godina prođe u što
sigurnijem okruženju. Kao što sam napisala, važno je procijeniti
imamo li mi prostorne kapacitete, ako ne, možemo li to ikako
nadomjestiti, primjerice kombinacijom on-line nastave i nastave
uživo, mijenjanjem smjena, novim zapošljavanjem, odvajanjem
razrednih odjela ili drugim prijedlozima koje smo zaprimili s
terena, pitanje bolovanja i naknade za bolovanje zbog
samoizolacije, zapošljavanje dodatnog pomoćno tehničkog osoblja,
zamjene, koji je broj visokorizičnih odnosno kroničnih
zaposlenika/učenika, imaju li oni i ti učenici pravo
izbora. Stoga ćemo mi dati ranije navedene konkretne prijedloge
za zaštitu zdravlja, iznijeti prijedloge s terena, tražiti brzo
postupanje te naglasiti nužnost brzog prikupljanja podataka o
ugroženim skupinama jer se čini da su oni ponovno ostali u
margini, a zaštita svih dionika nije osigurana na potrebnoj
razini za siguran početak nastavne godine.