Danas, nekoliko mjeseci nakon pojave virusa, jasno je da svijet nije bio spreman za takvo što. Virus se prema službenim podacima u Hrvatskoj pojavio 25. veljače ove godine. Kako je utjecao na hrvatsko društvo?
Svijet posljednjih mjeseci trese pandemija koronavirusa. Iako su
koronavirusi u ljudskoj populaciji zabilježeni i prije, ovaj novi
SARS-CoV-2, koji uzrokuje bolest COVID-19, uzrokovao je veliki
strah i paniku jer se vrlo lako širi, nepredvidljiv je i
smrtonosan u relativno visokom postotku za starije osobe i osobe
koje pate od drugih kroničnih ili teških bolesti, a može biti
opasan čak i za mlađe i zdrave osobe.
O humanosti
Jedno od pitanja koje je koronavirus otvorio jest pitanje
humanosti. Može li se ljudske živote gledati kroz statističke
brojke? Pogleda li se da je do danas (3. svibnja 2020.) u
Hrvatskoj zabilježeno 2.088 slučajeva zaraze i 77 smrti, moglo bi
se reći da koronavirus nije tako opasan ako u obzir uzmemo da
Hrvatska ima preko četiri milijuna stanovnika. Ipak, pitamo li
obitelji preminulih, vidjet ćemo da je i tih 7 slučajeva puno.
Također, ne smijemo upasti u zamku razmišljanja da virus
nije opasan jer je (potvrđeno) samo 2.076 slučajeva. Taj
je broj posljedica prilično strogih i restriktivnih mjera koje je
donio Stožer civilne zaštite, u suprotnom bi taj broj vrlo
vjerojatno bio mnogostruko veći. Zanimljivo je kroz statistiku
uzeti primjer Sjedinjenih Američkih Država gdje je broj zaraženih
prešao milijun ljudi, a broj smrti je veći od 60 tisuća. Opet, s
obzirom na broj stanovnika, ti brojevi nisu veliki, ali je broj
smrti uzrokovanih koronavirusom već sad veći nego broj poginulih
američkih vojnika u Vijetnamskom ratu ili deset puta veći nego
broj poginulih američkih vojnika u Afganistanu i Iraku zajedno.
Ipak, na to se ne gleda kao na veliki problem jer
“većinom umiru starije i bolesne osobe”. Uistinu
me žalosti što u posljednje vrijeme slušam izjave da koronavirus
ubija “samo” stare i bolesne. Zanemarimo li činjenicu da to nije
u potpunosti točna tvrdnja i osvrnemo li se samo na moralne
implikacije takvih izjava, može se reći da je to skandalozno.
Kada su stariji i bolesni članovi naših obitelji postali osobe za
koje i nije tolika šteta da umru? Smatram da takvi stavovi
pokazuju koliko smo u nekim slučajevima nehumano društvo.
Mnogi moji prijatelji žude za odlascima na kavu ili
pivo. Razumijem ih, volio bih i ja sjesti u kafić i
družiti se, volio bih otići u kino ili na sport, slobodno
putovati sa djevojkom, no ne pod cijenu da time ugrožavam starije
članove svoje obitelji. Volim svoje mamu, tatu i djeda te ih ne
želim ugroziti. Nadam se da kod većine ljudi prevladava takvo
mišljenje, iako nisam siguran jer vidim da su se određeni ljudi,
čim su mjere malo popustile, u potpunosti opustili i ponašaju se
kao da opasnost više ne postoji. Valjda nećemo svi zbog toga
požaliti.
U svezi s koronavirusom, otvara se i pitanje
sebičnosti. Ako mlade nije strah za vlastito zdravlje,
ne trebaju li barem brinuti o članovima svojih obitelji? Da smo
zaista humano društvo, vjerojatno takva pitanja ne bi trebalo ni
postavljati. Kod nas ih se mora postavljati jer neke osobe na
ljude, koji se drže mjera i tako čuvaju svoje starije, gledaju s
podsmijehom, kao na kukavice, hipohondre i plašljivce, a pritom
ne vide koliko su neodgovorni, sebični, ali i primitivni jer je
valjda ugrožavanje svojih najmilijih primjer hrabrosti. Blago
nama s takvim junacima.
Mnogi protivnici strogih mjera, kao reakcije na pandemiju,
gledaju na švedski model borbe s koronavirusom
idolopoklonski i zazivaju da bi se i u Hrvatskoj tako trebalo
ponašati. Takav pristup jest pogrešan iz nekoliko razloga. Prvo,
prema trenutnim rezultatima, Švedska po broju zabilježenih
slučajeva i smrti kotira dosta lošije od susjednih zemalja koje
su primjenjivale restriktivnije mjere. To ne znači da se
dugoročno švedski model neće pokazati dobrim, nitko u ovom
trenutku ne može reći što donosi budućnost, ali brojevi trenutno
Švedskoj ne idu u prilog. Drugo, a vjerojatno za naše pojmove i
važnije, jest to da Šveđani i Hrvati imaju vrlo različite
mentalitete. Manje restriktivne mjere u Švedskoj i manje
restriktivne mjere u Hrvatskoj ne bi donijele iste rezultate.
Šveđani se i bez nekih mjera ponašaju disciplinirano, a kod nas
se nakon popuštanja mjera vidi kako se znatan dio pučanstva
ponaša. Ne smije se upasti u zamku zanemarivanja različitosti
mentaliteta. Kad već govorim o mentalitetima, mogle bi se raditi
usporedbe donesenih mjera borbe protiv koronavirusa u pretežno
katoličkim i pretežno protestantskim zemljama. Za protestantske
zemlje karakterističnija je liberalnija politika i usmjerenost na
ekonomiju, dok su u katoličkim zemljama mjere snažnije i
ekonomija je ipak u drugom planu. S time krećemo i na sljedeći
dio članka.
O ekonomiji
Pandemija koronavirusa imat će snažan negativni utjecaj na
hrvatsko gospodarstvo. Prema procjenama Vlade, BDP bi nam trebao
pasti za velikih 9,4%. Naravno da je to vrlo teška situacija, no
umjesto solidarnosti među ljudima i ujedinjenosti protiv bolesti,
počinje se potencirati sukob privatnog i javnog sektora. Veliki
se broj privatnika zbog koronavirusa našao u teškoj situaciji jer
je normalno poslovanje onemogućeno.
Država je (manje ili više uspješno) uskočila s određenim mjerama
poput isplaćivanja 4.000 kn minimalne plaće za
radnike čiji poslodavci nisu u stanju isplaćivati plaće. Ipak,
privatni je sektor nezadovoljan i traži smanjivanje plaća u
javnom sektoru, naziva zaposlenike u javnom sektoru “uhljebima”
te traži solidarnost “jer je privatni sektor taj koji puni
državnu blagajnu”.
Smatram da bi smanjivanje plaća u javnom sektoru trebala biti
zadnja moguća mjera, ona ako se zaista dogodi da se plaće nemaju
iz čega isplatiti. Nije stvar solidarnosti, mogao bi se javni
sektor odreći određenog postotka plaće, stvar je u tome da će bez
potrošnje privatnici proći još gore, stoga to smanjenje plaća ne
bi imalo pozitivan učinak ni na koga. Velika je pogreška gledati
privatni i javni sektor kao antipode. Jedni bez drugih ne mogu.
Niti je privatni sektor taj koji jedini doprinosi niti su svi u
javnom sektoru uhljebi, što je priča koja se u posljednje vrijeme
snažno potiče, a čisti je nonsens. Zanimljivo je da se
solidarnost traži od javnog sektora, a ne traži se od tajkuna i
milijunaša. Zar je ispravnije i bolje solidarnost tražiti od
nekoga čije su plaće u prosječno ispod hrvatskog prosjeka, a ne
pak od onih koji godišnje zarađuju iznose za koje prosječnom
Hrvatu treba cijeli radni vijek? Razlog za tako nešto leži u već
dugogodišnjoj želji privatnog sektora da pritisne državu da
smanji poreze i namete, a u svrhu toga da pojedinci stječu još
više kapitala, a to što bi pritom još opala kvaliteta,
primjerice, zdravstvenog sustava, ne smatra se bitnim jer bi ti
isti pojedinci mogli platiti svoje liječenje, a ostale “tko
šiša”. Želimo li amerikanizaciju svojeg zdravstvenog sustava pa
da se čovjek, ako ne želi financijski propasti, ne smije
razboljeti?
Treba se oduprijeti potezima jednog dijela privatnog sektora koji
na sve načine nastoji izmanipulirati javnost, a nažalost, čini
se, u posljednje vrijeme u tome i uspijeva jer se jaz između
privatnog i javnog sektora produbljuje. Zanimljivo bi bilo
provjeriti koji sve poduzetnici sad koriste vladinu mjeru “4.000
kn”.
Uspješni i mladi hrvatski ekonomist Vuk Vuković
nedavno je, u emisiji “Nedjeljom u 2”, dao zanimljivu kritiku
marksizma rekavši da je nedostatak Marxovih promišljanja u tome
što nije u obzir uzeo rizik s kojim se kapitalisti suočavaju. Ako
bih bio zločest, pitao bih privatni sektor u Hrvatskoj gdje je
sad rizik kada država isplaćuje plaće radnicima i daje poticaje?
Dakle, ako ne ide dobro, kao sad, država pomogne. Ako ide dobro i
zgrću se veliki novci, to neće značiti davanje većeg postotka
sredstava državi, a bogami ni davanje većih plaća zaposlenicima.
O čemu tu govorimo? Treba reći i da je dio rizika koji sam već
spomenuo i to da nekim poduzetnicima ide dobro, a nekima loše.
Ako je poslodavac korektan, podići će plaću kad ide dobro,
smanjiti je kad ide loše. Znači da u privatnom sektoru postoji
visoka gornja granica moguće zarade, ali isto tako i opasnost od
propadanja. U javnom sektoru je, s druge strane, šansa i za rast
i za pad manja, ali je zato prosječna plaća ispod hrvatskog
prosjeka. Gledište da je u redu da privatni sektor u odnosu na
javni sektor ima značajno veće plaće kad mu ide dobro, a da, kad
mu ne ide dobro, dolazi do smanjenja plaća i javnom i privatnom
sektoru, jednostavno nije korektno. Da se ne misli da napadam sve
poduzetnike, ovdje govorim o onom dijelu poduzetnika koji su
nepošteni prema svojim zaposlenicima i koji nastoje državu
zakinuti gdje mogu. Taj broj nije malen, a kažem, bilo bi
zanimljivo pročešljati popis onih koji sad koriste mjere, a
zapravo nemaju potrebe za time.
Nadalje, ne bih htio da se pomisli kako ne podržavam mjeru “4.000
kn”. Malim i srednjim poduzetnicima sad je zaista teško i treba
biti solidaran i pomoći, ali treba shvatiti da javni sektor nije
neprijatelj, već dio cjeline u kojem privatno i javno ne mogu
jedno bez drugog. U javni sektor spadaju liječnici,
policija, nastavnici, profesori, znanstvenici i brojni
drugi bez kojih ovo društvo ne bi moglo funkcionirati. To nisu
nikakvi “uhljebi” i zaslužuju svoju plaću. Ako ćemo ekonomski,
zamislite koliko bi vas stajalo da morate plaćati privatno
obrazovanje, da morate plaćati privatnog liječnika, da morate
plaćati privatnog zaštitara. Ili kako bi bilo da država ne skrbi
o zgradama, infrastrukturi, cestama? A da ne kažemo da se većina
tih poslova dodjeljuje privatnom sektoru i na taj način vraća ono
što je uplaćeno kroz poreze i namete. Privatno ne može bez javnog
i obrnuto.
Ipak, treba reći da u javnom sektoru postoje i dijelovi koje bi
trebalo reformirati. Najviše je to sustav lokalnih i regionalnih
samouprava. Nije problem u državnim službenicima koji dobro i
odgovorno rade svoj posao za prilično niske plaće, problem je u
različitim načelnicima, predstojnicima, savjetnicima i sl., koji
su svi politički imenovani i imaju velike plaće, a bacaju ljagu
na cijeli javni sektor. Šanse da tu dođe do reforme su male jer
će vlast teško pristati sebi oduzeti “dio kolača”, a opet, to je
nešto što bi se moralo učiniti. Valjda je svima jasno da je
ovoliki broj županija i općina nepotreban i da služi samo tome da
bi se stranački kadrovi imali kamo postaviti. Slično je i u
brojnim državnim firmama gdje postoje izmišljena radna mjesta.
Problem je i u lošim zakonima koji ne idu na ruku poduzetnicima
te otežavaju posao. I privatni i javni sektor trebaju se
solidarizirati na način da se prisili različite tajkune da
basnoslovne iznose koje zarađuju podijele s drugima, a da se
političke uhljebe u javnom sektoru izbaci. Neprijatelj privatnog
sektora nije javni sektor, neprijatelj javnog sektora nije
privatni sektor, zajednički neprijatelj jest sprega politike i
krupnoga kapitala. Ovdje se radi upravo o tome da krupni kapital,
koristeći koronavirus, nastoji posvađati privatni i javni sektor
kako bi ostvario svoje želje i ciljeve. Nemojmo biti naivni i to
dopustiti.
O politici (i teorijama zavjera)
Hrvatska se politika dosad relativno dobro nosila s pandemijom
koronavirusa. Sudeći po trenutnom kretanju broja zaraženih i
umrlih, napravljen je dobar posao. U Hrvatskoj, za razliku od
nekih drugih zemalja, nije bilo smanjivanja značaja opasnosti
koju koronavirus predstavlja i pravovremeno se reagiralo, što
jest plus za premijera Andreja Plenkovića. Treba
reći kad je nešto dobro učinjeno, ali i kritizirati kad je loše.
Neki su Vladi zamjerili restriktivne mjere smatrajući da se njima
narušavaju osnovna ljudska prava i slobode, što je put u
diktaturu. Takve stavove smatram apsurdnima te ne mislim da se u
Hrvatskoj provodi nekakvo smanjivanje osobnih sloboda, što možda
ne bih mogao reći za neke zemlje u Hrvatskom okruženju. Ipak,
problem će predstavljati ako se sad krene s politikantstvom.
Prve natruhe toga već se događaju, primjerice vezano uz
mjere zaštite u vjerskim objektima. Kako Crkva
ima značajan utjecaj na dio birača u Hrvatskoj, omogućeno je
otvaranje crkvi, iako to predstavlja priličan zdravstveni rizik,
a ekonomski nema nikakvog rezona. Razlog je vjerojatno strah da
bi Miroslav Škoro mogao Crkvu privući na svoju
stranu. Politikantstvu u doba koronavirusa nema mjesta, to bi
svima trebalo postati jasno, i vlasti i opoziciji.
Moram se osvrnuti i na različite teorije zavjera koje su se u
posljednje vrijeme pojavile, a tiču se koronavirusa. Plodno tlo
za širenje istih jesu društvene mreže i različiti opskurni
medijski portali koji šire različite dezinformacije i lažne
vijesti, stoga treba biti prilično oprezan i provjeravati izvore
informacija. Neke su teorije bizarne, poput onih o vezi
koronavirusa i 5G tehnologije ili čipiranju putem
cjepiva, druge ulaze u sferu mogućeg i tvrde da je virus
umjetno napravljen. Osobno ne vjerujem ni u jednu od tih teorija.
Smatram da se SARS-CoV-2 pojavio prirodnim putem jer se s vremena
na vrijeme, a kao povjesničar sam s time upoznat, događaju pojave
različitih bolesti, bile to kuga, kolera ili španjolska gripa.
Ipak, čovjeku je lakše vjerovati da je to netko izazvao zbog
nekih svojih interesa jer se na taj način stječe dojam da neka
kontrola ipak postoji. Lakše je vjerovati da čovjek čovjeku
uzrokuje opasnost, nego da to čine Bog ili Priroda, odnosno netko
ili nešto nad kim se ili čim nema kontrole.
Drugi razlog zbog kojega je nezanemariv broj ljudi, uključujući i
visokoobrazovane, spreman vjerovati u teorije zavjera jest taj
što se na taj način krivnja za vlastito neodgovorno ponašanje
prebacuje na drugoga i tako smiruje savjest pa, hipotetski,
pojedinac nije kriv što se nije pazio i tako je zarazio svoje
bližnje koji mogu umrijeti, krivi su oni što su “pustili” taj
virus. Opasnost teorija zavjera upravo i jest u tome da ljude
odmiču od odgovornosti i mogu imati negativan utjecaj na borbu s
koronavirusom.
I za kraj…
Nadam se da će koronavirus uskoro biti pobijeđen i da će se
stvari vratiti u normalu. Vjerujem, možda optimistično, da bismo
već sljedeće godine mogli imati cjepivo. Kolike će biti
posljedice pandemije, tek ćemo vidjeti, no sigurno će biti
značajne i u pogledu izgubljenih ljudskih života i u pogledu
ekonomije. Bilo bi dobro da svi iz ovoga nešto naučimo, da
postanemo što humanije društvo i da se privatni i javni sektor
nauče međusobno cijeniti i uvažavati, unatoč pokušajima da ih se
drži u sukobu.