"Bio sam ćelav sad imam kosu - tako je sa šišanjem. Zubari i sve uslužne djelatnosti koje nisu bile nužne bile su zatvorene. Potpuno."
Ono što je prije samo mjesec dana bilo tisućama kilometara daleko
i nije nas pretjerano brinulo, sada je stiglo i do nas. Žarište
koronavirusa preselilo se iz Kine u Europu, sve je krenulo iz
susjedne Italije, brzo se proširilo po cijelom kontinentu, pa
tako i u Hrvatskoj. Sportski i kulturni događaji su otkazani,
nema škole, a u Istri su već zabranili rad i ugostiteljskim
objektima. Iste mjere se očekuju i u ostatku Hrvatske.
Dok nama tek dolaze pravi dani karantene, Kinezi iz svoje upravo
izlaze. Hrvat koji tamo živi i radi ukratko nam je opisao svoja
iskustva tijekom 45-dnevne izolacije.
37-godišnji Martin Štokić prije par godina
preselio je u Kinu zbog ljubavi te je tamo sa svojom suprugom
otvorio fotografsku kompaniju UniQat photo. Žive u gradu
Chongqing koji broji 16 milijuna stanovnika (s
okolicom 30), a od Wuhana, grada iz kojeg je koronavirus i
krenuo, dijeli ih otprilike 700 km, ili 4 i pol sata vožnje
vlakom, što je za kineske pojmove vrlo blizu. Otprilike tolika
udaljenost je od Osijeka do sjevera Italije, europskog žarišta
virusa.
Martin nam je prepričao kako je izgledala karantena u njegovom
gradu te koje mjere su kineske vlasti poduzele da je suzbiju.
“Doma smo bili skoro dva mjeseca. Aute nismo servisirali jer
nitko ne vozi. Bio sam ćelav sad imam kosu – tako je sa šišanjem.
Zubari i sve uslužne djelatnosti koje nisu bile nužne bile su
zatvorene. Potpuno. Radile su samo bolnice i hitne službe. Kako
je u Kini gotovo sve online tako je bilo i sa kupovinom. Sva
dostava je radila kako treba samo se malo znala odužiti. Svega je
bilo. Na samom početku, dok se lanac opskrbe nije priviknuo i dok
nije bio poduprt od strane države – nedostajalo je povrća, ali
poglavito u Wuhanu, dok su drugi dijelovi Kine brže doskočili
tome. Kako je sve bilo zatvoreno tako su bile i dostave
koje nisu bile nužne – svi su kuhali doma.
Stambene zone su odredile područja dostava za namirnice i ljudi
su onda naručene namirnice mogli pokupiti u tim zonama. Na
računima dostave je bilo vidljivo kako su kuharu i osoblju
mjerili temperaturu i da je hrana zdrastveno ispravna. U stambena
područja si mogao ući samo ako živiš tamo, nije bilo “idem
frendu” – bilo je “ideš doma, a i di ti je maska”. Dronovi su
letjeli okolo i “vikali” na ljude bez maski, volonteri i državne
službe su patrolirale i brinule su da ljudi bez maski ne izlaze
van. Letjeli su samo u za to sigurnim i dovoljno otvorenim zonama
(manji gradovi i sela). Inače u svakom mjestu, pa i selima,
postoji javni sustav zvučnika preko kojeg su se slale obavijesti
stanovnicima.
Mene su zvali nebrojeno puta iz raznih institucija da budu
sigurni da sam informiran i da znam u koju bolnicu ići, a da ima
osoblje koje priča engleski. Moju ženu su zvali jer je vlasnica
firme da budu sigurni da je mene kao zaposlenika osigurala i
informirala o svim rizicima. Državne službe su do ove mjere
odradile svoj posao. Osim toga, sve je pokriveno kamerama i svi
se zbog toga osjećamo vrlo sigurno (naravno, postoji i negativna
strana te pokrivenosti, ali samo ako si na krivoj strani zakona).
U našoj stambenoj zoni jednog dana epidemiološki tim uletio je u
jedan stan. Naravno da su se u kvartovskoj grupi za sekundu
proširila pitanja, briga i glasine. Vlasnik stana nam se nakon
toga sam javio s informacijama što se dogodilo. U to vrijeme
(pred 10 dana), otac obitelji je bez maske bio u ljekarni u koju
je išao upravo zato da bi ih kupio. U toj ljekarni je naknadno
bio potvrđen slučaj zaraze (kod osobe koja je nosila masku).
Preko snimki s nadzornih kamera uspjeli su pronaći i zaraženoga i
sve osobe koje su bile u kontaktu s njime. I sve su ih obišli
epidemiološki timovi. Kako ta obitelj iz naše stambene zone nije
imala simptome bili su zaključani u stanu dodatnih deset dana.
Lokalna služba im je donosila namirnice, odnosila smeće i
medicinski tim ih je svaki dan provjeravao. Kada im je isteklo
tih 10 dana dobili su papir da svaka dva dana jedna osoba može
izaći van u kupovinu namirnica, uostalom kao i svi mi ostali.
Panike oko kupovine nije bilo jer je ovdje zajednica jako važna i
misli se na na dobrobit svih. Država je sve dobro odigrala jer
ničega nije nedostajalo na policama, najgore što se nama dogodilo
je bilo da je kasnila isporuka brašna (10 dana umjesto 2).
Također, kad je na početku u gradovima zafalilo povrća seljaci su
ga donirali. Problem je što različite regije jedu različito
povrće pa kad je “nepoznato” povrće stiglo kao donacije ljudi ga
nisu znali pripremati pa su bili Internet tečajevi kulinarstva 🙂
Ostalo smo bili doma, išli u bolnicu pod maskama kad je trebalo i
to je to. Family time, learning time and gaming time.
Vertikalna integracija je ovdje bila ključ, što je omogućio
državni ustroj. Po gradu se tjerala voda na mlin s dronovima i
policijom, a u selima i vol sa zvučnikom koji govori ljudima da
ostanu kod kuće. Pozatvarali su se Mahjong saloni (to bi bilo kao
da se kod nas prvo zatvore kladionice i kafići), tj. odsjekla se
društvena komponenta i na apsolutno svim mjestima slala se
unificirana poruka. Otkazana je proslava Kineske nove godine što
je kao da se kod nas otkaže Božić, ali za 300 milijuna ljudi koji
za taj praznik putuju vidjeti rodbinu koju ne vide i po godinu
dana. Toliko je ozbiljno bilo. ”
U nastavku nam je ukratko objasnio kakav je bio utjecaj
karantene na ekonomiju.
“U Kini se gotovo sve radi online, tako funkcionira i bankarski
sustav. Država je uložila milijarde u gospodarstvo, a ljudi nisu
(u većini slučajeva) trebali uopće ići u banke i popunjavati
formulare za kredite. Otvorili bi aplikaciju i podigli kredite s
kamatama 0/1/2%, ovisno o izloženosti. Poslovi koji nisu imali
zalihe su se time pokrili, a ako se nisu mogli time pokriti ili
su bili prezaduženi su se ugasili. Neka poduzeća su morala
ukinuti sva radna mjesta koja nisu bila ključna. Većina poslova
koja nije nužna je još uvijek zatvorena. Mi, kao poduzeće koje se
bavi fotografijom, još ne možemo početi raditi. Očekujem da ćemo
ponovno početi kroz mjesec dana. Ova godina je potresena, vidjet
ćemo kako će završiti. Srećom, mi imamo minimalne fiksne troškove
tako da je naša izloženost situaciji bila minimalna. Ono što znam
jest da su se u ovim vremenima najamnine poslovnih prostora, npr.
u trgovačkim centrima, ukinule ili svele na minimum minimuma –
doslovno. Samo za potrebe održavanja hladnog pogona, ako i
toliko. Privatni iznajmljivači poslovnih prostora su korisnicima
prostora razvukli najamninu na razdoblje od idućih godinu dana
ili ga smanjili ili oboje. Kinezi su štedljiva nacija pa se čini
da je ovdje manji problem s novcem. Režije se plaćaju kao i sve
ostalo – online, tako da tu nema problema. Potrošnja je naravno
pala, ali će se morati nastaviti da svi ne padnemo u recesiju.”
Sigurno je da iz kineskog primjera možemo puno naučiti i
iskoristiti u danima koju su pred nama i nadamo se da će ta
razina svjesti, discipline i organizacije kao u Kini biti
prenesena i kod nas.