Znanstvenik Igor Rudan na svom je profilu na Facebooku iznio dva moguća scenarija borbe s koronavirusom. Kad bi bilo volje, smatra, Hrvatska bi mogla biti "svjetski prvak"
Rudanovu zanimljivu objavu prenosimo u cijelosti:
“Drago mi je bilo danas vidjeti kako je i moj imenjak Igor
Štagljar odlučio prestati davati izjave za medije o COVID-19, s
obzirom na psihozu u kojoj se nalazimo. Zanimljivo je kako se
vodeći svjetski znanstvenik iz Toronta, poput Igora Štagljara, ne
osjeća dovoljno specijaliziranim pisati o ovoj temi. Vrijedi malo
razmisliti o tome.
Razmislimo na trenutak i o tome: ljudi diljem bivše države o
nečemu se znanstvenom svojevoljno i masovno educiraju. Zadovoljan
sam time, naravno, pa nemam više ništa dodati u bilo kakvim
intervjuima. Budem li imao bilo što novo što bi trebalo
prenijeti, što bi moglo pomoći i spasiti ljudske živote, napisat
ću ovdje, pa slobodno prenesite dalje.
Vaša reakcija na moj jučerašnji post “Panika, ali moralna” i
poruke u inboksu uvjerile su me da ipak ima dovoljno ljudi u
Hrvatskoj za koje vrijedi povremeno pojašnjavati stvari, hvala
vam svima. Doduše, neću više moći biti nimalo redovit u objavama,
vratio sam se poslu. Između ostalog, trenutačno uređujem tematski
broj časopisa “Journal of Global Health” o COVID-19. Pristiglo mi
je desetak odličnih novih znanstvenih radova, više od polovice iz
Kine, pa pripremam konferenciju o pandemiji za međunarodni tisak
i ovdje u Edinburghu za koji tjedan.
Za HR Facebook komentirat ću povremeno detalje koje malo ljudi
može intuitivno razumjeti, ako se nije specijaliziralo za ovo
područje. Uloga povremenog komentatora zbivanja nije mi problem.
Štoviše, dogovorio sam se s Draženom Klarićem da to od sada
nastavim činiti za svoj “matični” Večernji list, koji za mene
uvijek ima pravo prvenstva jer me naučio čitati. Uspio sam se s
Draženom dogovoriti o uvjetima koji za mene nisu previše stresni,
pa ću opet pisati samo za jedan hrvatski medij, a dan kasnije
dijeliti te objave ovdje na Fejsu.
Idemo sada malo podići razinu s koje gledamo na sve što se zbiva,
kako bih vam pokazao koliko je deplasirana većina rasprava
trenutačno na HR-fejsu, a posebno ono dijeljenje na tabore “ovo
je nova kuga” i “ovo je samo gripica”. Nazvao sam ovaj post
“kontrast je majka jasnoće”. Njime ću vam nastojati objasniti
pitanja koja su DOISTA bitna vlastodršcima koji u idućih 48 sati
moraju donijeti političke odluke bez presedana u novijoj
povijesti svijeta.
Mnogi se čude kako mogu biti toliko ležeran kada pišem i pričam o
ovoj pandemiji. Ali to je kao da se nekome tko profesionalno
razminirava minska polja čudite kako se ležerno šeće kroz njih.
On ponešto zna o razminiranju, dok ćete vi, šećući se sami kroz
minsko polje, misliti da vam je svaka sekunda posljednja. Slično
se zbiva i ovdje sada.
Epidemiolog se ne boji epidemije jer zna da svaku epidemiju može
vrlo efikasno suzbiti, pitanje je samo drastičnosti mjera. To sam
i rekao u svojim prvim izjavama za medije – ako se situacija
pogorša, imamo barem još nekoliko zaštitnih mreža koje možemo
aktivirati. Danas ću objasniti što sam mislio pod time jer došao
je prigodan trenutak i za to.
Dakle, kada bi to htjela, Hrvatska bi mogla postati “svjetski
prvak” u borbi s COVID-19. Za manje od dva mjeseca mi bismo mogli
proglasiti Hrvatsku koronavirus-free zonom. Ukupan broj slučajeva
vjerojatno ne bi prešao 1,000, a broj umrlih bio bi doista vrlo
malen. I zato su sve rasprave oko težine simptoma COVID-19 i
gripe deplasirane jer to nije ono što epidemiologa primarno
brine. Epidemiologu je važno suzbiti epidemiju. Svaka epidemija
bit će na sigurnom putu iščezavanja kada svaka zaražena osoba
zarazi PROSJEČNO MANJE od JEDNE zdrave osobe. Također, bit će na
sigurnom putu eksponencijalnog širenja kada svaka zaražena osoba
zarazi PROSJEČNO VIŠE od JEDNE zdrave osobe.
Bez protuepidemijskih mjera ovaj se novi koronavirus širi sa
svake zaražene na barem 2,2 nove zdrave osobe, pretežno u fazi
inkubacije, dok zaražena osoba još ne pokazuje simptome. Sve što
treba učiniti jest smanjiti nekako taj broj na ispod 1,0 i
epidemija će se polako ugasiti, a to se može postići strogom
karantenom.
Pročitajte to još jednom jer to je ključ svega za epidemiologa.
Inače bi se moglo reći da je bjesnoća “puno opasnija od gripe”
jer kod nje čak 100 % zaraženih umire, i to na puno gori način.
Ali za epidemiologa to nije važno jer je zadnji autohtoni slučaj
bjesnoće u Hrvatskoj zabilježen, vjerojatno, još tamo 1964. A za
sve lovce koje ugrize bijesni vepar, lisica ili pas, može se lako
provesti imunoprofilaksa, dakle epidemiolog zna što učiniti. Tako
je sada već polako i s koronavirusom. Sada već znamo da ga možemo
suzbiti strogom karantenom.
Za epidemiologa opasnija je ona bolest od koje će ove godine
umrijeti više ljudi, bez obzira na to kakve simptome imali pred
smrt, to ga ne zanima toliko. A ako doista želimo, koronavirus
možemo suzbiti i kontrolirati strogim karantenama, kao što su
učinili Kinezi za šestinu populacije svijeta, uz manje od 3200
umrlih trenutačno na milijardu i četiristo milijuna ljudi.
Znači, kada bi Hrvatska danas donijela odluku da želi biti
“svjetski prvak” u borbi protiv koronavirusa, trebala bi
primijeniti sljedeće mjere sprječavanja širenja virusa – nazvat
ćemo to “ekstremno lijeve i planske” mjere. Trebala bi:
– potpuno zatvoriti i nadzirati sve svoje granice, sprječavajući
bilo kome ulaz i izlaz
– sve hrvatske državljane koji se žele vratiti u Hrvatsku
primiti, ali ih držati u karanteni barem 30 dana prije no što ih
se pusti kućama (tolika je otprilike najdulja zabilježena
inkubacija)
– svima narediti boravak u kućama i stanovima iduća dva mjeseca
(za to vrijeme bi svi zaraženi oboljeli, pa zarazili druge
ukućane, dok virus ne bi više imao na koga skočiti, pa bi
nestao)
– radila bi samo samoposluživanja i apsolutni minimum javnih
službi (toplane, elektrane, telekomunikacije, TV i radio)
– dopuštati samo najmlađem članu kućanstva da ode do
samoposluživanja jednom u svaka tri dana (najmlađem, jer djeca
imaju najmanji rizik od umiranja), noseći masku i rukavice, i
samo ako nema nikakve simptome
– svim starijim ljudima organizirati susjeda koji će za njih ići
u nabavu, a namirnice im zatim dostavljati noseći masku i
rukavice
– gotovo sve oboljele liječili bi mobilni liječnički timovi koji
bi dolazili u kućanstva, s prijenosnim respiratorima; nastojalo
bi se po svaku cijenu izbjeći dovođenje zaraženih u bolnice kako
ne bi izazvali bolničke epidemije, koje bi imale puno veću stopu
umiranja od epidemija u zajednici
– bankama, mobilnim operaterima te ostalima trebalo bi naložiti
da NE naplaćuju rate kredita tijekom ta dva mjeseca, već da sve
to naplate kao dodatak na redovne rate tijekom idućih 12 mjeseci.
Eto, uz takve radikalne mjere i potpuno nepropusne granice
Hrvatska bi se riješila koronavirusa vjerojatno unutar dva
mjeseca, s obzirom na trenutačno stanje, uz doista minimalan broj
umrlih. Apsolutno je ključno pritom spriječiti unos koronavirusa
na bolničke odjele koji nisu specijalizirani za zaraze. To je bio
glavni uzrok užasnih brojki s početaka epidemija u Wuhanu i
Lombardiji.
Međutim, kao i svaka zanimljiva priča, i ova ima svoj neočekivani
obrat. Posljedice ovako drastičnih mjera za nacionalnu ekonomiju
bile bi katastrofalne. Dva izgubljena mjeseca rada da bismo prije
svih drugih postali slobodni od virusa, negdje sredinom svibnja.
Taman za turističku sezonu. Ali problem je, što drugi to ne bi
uspjeli do tada. Zato i dalje ne bismo smjeli u Hrvatsku nikoga
primati. I tako, agonija za ekonomiju nastavila bi se i cijelo
ljeto.
Zbog katastrofe za ekonomiju narast će broj nezaposlenih i
nelikvidnih, ljudi se odavati alkoholizmu, biti depresivni,
patiti od nesanice, raspadat će se brakovi, rast će stope
smrtnosti od raka i kardiovaskularnih bolesti. I na kraju, oni
koji su spašeni od koronavirusa nastradat će od bolesti koje će
biti posljedica novog vala siromaštva i recesije. Samo, te
bolesti i smrti neće se događati pred kamerama i za njih nitko
neće kriviti vlastodršce. A za doslovno svaku smrt od
koronavirusa hoće.
Ako ste sve ovo ispratili do sada, razumjet ćete da su ovom
scenariju oba ishoda zapravo loša. Ali obuzdavanjem epidemije
vlastodršci će izgledati kompetentnije, a nitko ih kasnije neće
kriviti za možda i više smrti i problema koje će kasnije nastati
kao posljedica recesije.
Drugi ekstremni pristup mogli bismo nazvati “ekstremno
neoliberalnim”. Moguće je da o njemu trenutačno intenzivno
razmišlja Donald Trump, ali važu ga vjerojatno i barem još neke
zemlje. Naime, može se pustiti da se virus slobodno proširi.
Pritom bi se na virus testiralo što manje ljudi, kako bi se što
više umanjio broj umrlih pripisivih koronavirusu, posebno među
vrlo starim ljudima. Pristalo bi se, možda, na stopu umiranja do
1 % među svim zaraženima, ali spasilo bi se ekonomiju i izbjeglo
taj “naknadni val” umrlih. Jer u ovom ekstremnom scenariju
umirali bi pretežno stariji. To bi, s nekog radikalno
neoliberalnog gledišta, čak i “rasteretilo” mirovinske fondove i
zdravstveni sustav. Spašeni bi pak bili mnogi ljudi u
najproduktivnijoj dobi za društvo, koji bi inače bili većinske
žrtve recesije.
Problem u tom pristupu jest, međutim, što bi se trebalo vrlo
točno moći procijeniti koliko će ljudi umrijeti, tj. kockati se
sa sigurnošću koju znanstvenici imaju u stopu umiranja od virusa
u zajednici. Ja sam procijenio da je ona 0,5 do 1 %, a to je
stavlja taman na rubnu granicu oko koje se može razmišljati o
takvom pristupu, a da broj umrlih od epidemije približno odgovara
predviđenom broju naknadno umrlih zbog recesije.
Moguće je da Trump trenutačno čeka izvještaje s američkog tla o
tim stopama umiranja i želi imati što veću sigurnost u njih. Ovo
je za njega kao partija šaha s Kinom. Ali naletio je na
nepredviđenu zapreku, a ta je što s ovim sojem virusa u Italiji
kao da nešto nije u redu. Možda je zbog toga danas Trump naredio
obustavu ulaska Europljana u SAD, osim Britanaca. Možda ima svoj
plan kojim želi ispasti pametniji od svih, ali zna da mora biti
siguran da “njihov” virus u SAD-u ubija manje od 1 % zaraženih, a
pritom bi se mogao dodatno kockati i s mogućnosti nestanka virusa
u kasno proljeće. Ali muči ga, kao i sve nas, što za ovaj
talijanski virus više nitko nije siguran u stopu umiranja. Dakle,
stvari su ipak ponešto kompliciranije no što većina hrvatskih
eksperata na Fejsu misli.
Trumpov su najveći problem, međutim, mediji i reakcija javnosti.
A najgori mogući izbor je oklijevanje između te dvije krajnosti,
pa odlučivanje za “nečinjenje” i puštanje da se virus jako
proširi, ali kada ljudi počnu umirati, pod pritiskom javnosti i
medija prekasno uvođenje karantena. To bi onda bila katastrofa i
za ekonomiju i za javno zdravstvo. Umrlo bi jako puno ljudi, a
karantene nakon takve odluke potrajale bi znatno dulje, dok virus
ne bi nestao.
Procijenio sam već za Hrvatsku da bi “ekstreman lijevi i planski”
pristup odmah i sada mogao zauzdati epidemiju u nas možda i na
samo do tisuću slučajeva i malen broj umrlih, kad bi baš sve išlo
savršeno po planu – to je baš idealni, “best case scenario” za
Hrvatsku. No s vremenom bi kasnije posredno umrlo nekoliko tisuća
ljudi zbog posljedica ekonomske recesije. Vjerojatno bi bili
srednje i starije dobi, a spasilo bi se od koronavirusa možda
podjednak broj prosječno starijih ljudi. Ekonomija bi se
unazadila, ali mediji bi povoljno ocijenili poteze vlastodržaca.
S druge strane, “ekstreman neoliberalni” pristup slobodnog
puštanja virusa da se proširi naišao bi na silnu osudu medija i
javnosti u Hrvatskoj. Umrle bi možda i tisuće ljudi od epidemije,
ali život bi se nastavio. Umjesto oko 60.000 umrlih u 2020.,
Hrvatska bi imala oko 70.000 umrlih. Ali samo uz uvjet da smo
točno procijenili stopu umiranja od virusa i da ništa ne krene
nepredviđeno.
Odluka naših vlastodržaca, ali i onih u drugim državama, bit će
negdje između ta dva ekstremna pristupa – rigorozne karantene i
potpunog nečinjenja. Mislim da ovaj drugi ekstrem postaje sve
manje vjerojatan izbor baš zbog ovako intenzivnog fokusa medija
na pandemiju. Zato se sada mnoge zemlje Europe međusobno
pogledavaju i čekaju koja će i kada što učiniti jer ne radi se o
imalo jednostavnoj odluci. Nadam se da vam je sada jasnije što
su, trenutačno, pitanja koja su bitna ljudima koji moraju
donijeti odluke tijekom iduća dva ili tri dana, a koje će
odrediti živote sviju nas tijekom idućih mjeseci. Dva scenarija,
30 sati. Kao u filmu.”