Nisu otišli ni ranih devedesetih, mislili su - rat će proći
Početkom veljače razbijeni su prozori na zgradi Hrvatskog društva
“Stjepan Radić” u Slankamenu u Vojvodini. Deset dana
poslije opljačkano je Hrvatsko društvo u Ljubi, kraj granice s
Hrvatskom.
Da Hrvati u Vojvodini žive svakako samo ne
mirno i ugodno, RTL-ovoj Potrazi posvjedočili su
profesor Zvonko Rakarić sa
Sveučilišta u Novom Sadu i njegova supruga. Puno
desetljeće trpe torturu i šikaniranje. Nisu jedini, a od Zagreba
ne dobivaju ni pomoć ni podršku.
“Puštali su glazbu šovinističkog sadržaja, vikali prema našem
dvorištu: ‘Ovo je za tebe, ustašo’. Derali su se toliko da je
cijeli Rakovac imao prilike čuti. Mi smo zvali policiju i oni su
rekli da ne mogu odmah doći. Mi na to gledamo kao da je netko
pripremio da će se tu nešto događati, ali da policija ne dolazi.
Čak je bilo toliko neugodno da ih je supruga u jednom
trenutku plačući otišla zamoliti da prestanu. Naravno, oni su
nastavili. Mi smo se vrtjeli u dvorištu i u jednom trenutku su
uletjeli u dvorište, a mi smo pobjegli u kuću s djecom. Opet smo
zvali policiju, a oni su došli tek kada su se ovi razišli”,
ispričao nam je Zvonko Rakarić iz Rakovca u
Vojvodini.
Njegova supruga Ivana Rakarić kaže da im
djeca zbog svega imaju noćne more, a i inače imaju zdravstvenih
problema.
“Kod dječaka, on je malo stariji, sada će trinaest, on mnogo više
od djevojčice vidi što se događa. Ima noćne more, pogoršanje
zdravstvenog stanja gdje mu je atopijski dermatitis prešao u
astmu. Oboje koriste pumpice i to se sve intenzivira u
razdobljima našeg stresa. Mi smo na kraju krajeva ovdje zbog
zdravlja, u zdravom ambijentu, no imamo autoimune bolesti koje su
takve kakve jesu i zbog stresa ih ne možemo izliječiti”, rekla je
Ivana.
Nadali se ostvarenju snova, a trpe maltretiranje
A to je samo dio potresne priče o maltretiranju koje ova hrvatska
obitelj doživljava u mjestu nadomak Novog Sada.
Zvonko je doktor znanosti i sveučilišni profesor na Strojarskom
fakultetu u Novom Sadu, a Ivana je arhitektica. Oboje su rođeni
Vojvođani, zbog zdravlja i života u skladu s prirodom, iz Novog
Sada su se preselili na obronke Fruške gore. Pogled iz kuće koja
je projektirana u skladu s prirodom seže do Dunava i Novog Sada.
Nadali su se da će ostvariti svoje snove i mirno odgajati djecu,
no prevarili su se. Više od deset godina trpe maltretiranja na
nacionalnoj osnovi.
“To nisu ljudi koji se napiju ispred lokalne trgovine i počnu to
izražavati pa da u nekom bijesu napadnu. Ne, to se radi o
uglednim ljudima. Jedan od njih je za vrijeme dok je Maja
Gojković, zapravo, dok su radikali ponovno ugledali svjetlo dana
u Srbiji, negdje 2004., a Maja Gojković je postala gradonačelnica
Novog Sada, tada je na mjesto prvog čovjeka grada za kulturu
postavila tog slikara, svog prijatelja”, objasnio je
Zvonko.
Taj slikar je Radovan Jokić, član Miloševićeve
Socijalističke partije Srbije, danas direktor Muzeja suvremene
umjetnosti Vojvodine. S druge strane, Maja
Gojković jedna je od osnivačica Šešeljevih
radikala, danas članica Vučićevih naprednjaka i
predsjednica Narodne Skupštine Srbije. Uza sve ima i vikendicu
nedaleko od Rakarićevih. Svi oni, tvrdi Rakarić,
manipuliraju s ostalima pa i susjedima Srbima koji su se
doselili iz Hrvatske.
“Ovdje praktički sugeriraju da sam ja, zato što sam Hrvat,
kriv za to što je neki Srbin navodno ostao bez ičega u
Hrvatskoj”, rekao je Zvonko.
No probleme Rakarićima ne stvaraju samo susjedi.
“Kad su počela ta zbivanja 2009., prijetilo se gubitkom
posla. I to mi vrlo često govore. U svibnju 2009. supruga je
radila kao profesorica u tehničkoj školi, predavala je
arhitektonsku grupu predmeta i nekoliko mjeseci nakon toga nisu
joj produljili posao. 31. kolovoza prestao joj
je radni odnos, a sutradan je na to mjesto zapošljen
čovjek koji se zove Zoran Stojačić koji je u to vrijeme imao
45 godina i do diplome je došao dva mjeseca prije zaposlenja. On
je bio muž državne tajnice za socijalna pitanja Snežane Stojačić
Lakičević”, rekao je Zvonko.
Na njihovu stranu stali jedino studenti
Ivana kaže da je kao profesorica imala izvanredne ocjene: “Dali
su mi otkaz bez objašnjenja, što je za mene bio šok jer nije bilo
razloga za to. Nitko od nastavnog osoblja nije stao na moju
stranu”.
No nije ovo jedina priča o nasilju nad Hrvatima u Srbiji. Unatoč
”omerti” (zavjetu šutnje) koja vlada u Srbiji kad su
ovakvi događaji u pitanju, ipak ima onih koji se ne boje i koji
su bezuvjetno stali uz Rakariće.
“Studenti su onaj dio stanovništva koji zna prepoznati
nepravdu i oni su praktički jedini nakon ovih posljednjih
zbivanja koji su stali uz mene, napisali pismo podrške i to je
jedina podrška u ovom društvu”, kaže Zvonko.
Hrvatski zastupnik u Narodnoj skupštini Srbije Tomislav
Žigmanov upozorava da je posljednjih dana bilo nasrtaja
i na imovinu u Slankamenu te pljački u sremskom
mjestu Ljublju.
“To se može tumačiti kao određena vrsta trenda. Mi možemo
upozoravati na to, no gotovo ništa više od toga. Republika Srbija
treba priznati kada je u pitanju odnos prema Hrvatima, da postoji
jedna vrsta problema i da se tu moraju mijenjati prakse. Mora se
prestati govoriti negativno, ne smiju se slati poruke koje imaju
negativne sadržaje da nekoga ohrabre riječima da su Hrvati sluge
Zagreba. Da smo mi sljedbenici onih sila koje Srbiji žele zlo”,
rekao je Žigmanov.
Hrvati, jedan od najomraženijih naroda u Srbiji
“Hrvati imaju status jednog od najomraženijih naroda u Srbiji.
Društveno ozračje nam nije naklonjeno. Mi se često u javnom
mijenju postavljamo zajedno s Bošnjacima i Abancima kao
najomraženija manjina. Čak pojedini stereotipi o Hrvatima
posljednjih godina nadrastaju one koji su se tradicionalno vezali
za Rome”, kaže Darko Baštovanović iz Hrvatskog
nacionalnog vijeća u Republici Srbiji.
“Posljednjih je godina taj antihrvatski narativ
prisutan u diskursu javnog života. Imamo jako ozbiljne negativne
poruke usmjerene na događaje i procese u Republici
Hrvatskoj. Neka vrsta antihrvatskog raspoloženja je stalno
prisutna”, dodao je Žigmanov.
Incidenata je bilo i u Majdampeku na jugu Srbije. U tom
”antihrvatskom narativu”, kako ističe Žigmanov, sudjeluju
svi. Od predsjednika Vučića, aktualne Vlade, bivših dužnosnika,
sve do osuđenih ratnih zločinaca.
“Hrvatska bi se trebala pokriti ušima i šutjeti kada se
spominju manjine. Odnos prema građanima koji nisu iste vjere,
iste nacionalnosti, prema njihovoj imovini, školovanju, svemu.
Kad vodu stišćete, ona pokaže otpor, a ne ovakav narod kao što je
srpski”, govorio je 2015. Tomislav Nikolić,
bivši predsjednik Srbije.
Nije bolji bio ni srbijanski ministar vanjskih poslova
Ivica Dačić: “Problem je taj što je antisrpska
politika postala sastavni dio svakodnevnog političkog žargona u
Hrvatskoj i problem je što oni to rade bez obzira je li izborna
kampanja ili ne”.
No najveći huškač je najvjerojatnije osuđeni ratni zločinac
Vojislav Šešelj.
“Ne možemo imati dobre odnose s Hrvatskom dok traje okupacija
Republike Srpske Krajine. Kada oslobodimo RSK, onda možemo
razgovarati”, izjavio je Šešelj 2018.
S Vučićem se vratila retorika devedesetih
Svi ovi ljudi bili su dio Miloševićeva režima i
suodgovorni su, neki izravno, a neki bez sumnje politički, za
progon Hrvata iz Vojvodine kao i za ratna zbivanja na području
bivše Jugoslavije. Otkako je Vučić na vlasti, ponovno su u javni
prostor vratili retoriku devedesetih.
“Vi sada imate situaciju gdje osuđeni ratni zločinac Vojislav
Šešelj, protiv kojega sam ja svjedočio u Haagu, sjedi u
parlamentu i jednostavno se tu ne vidi nikakav problem. Imali ste
slučaj da jedna skupina mladih ljudi želi prekinuti tribinu na
kojoj je govorio Šljivančanin i ne samo da su ti mladi
pretučeni već su i odgovarali zato što su prekidali tribinu.
Uz vječiti odgovor: ‘Oni su svoje, misli se tu na ratne zločince,
oni su svoje okajali i sada su ravnopravni sa svim ljudima’. Pa
onda mi postavljamo pitanje ako je to tako, može li onda osuđeni
pedofil raditi sutra u vrtiću?”, napominje Nenad
Čanak, predsjednik Lige socijaldemokrata
Vojvodine.
No za narušene odnose ipak je dio odgovornosti i na
hrvatskim vlastima. Prije svega zato što dovoljno jasno
ne osuđuju pojedine postupke i pojave u hrvatskom društvu.
“U Srbiji ima nekoliko točaka koje će srpski nacionalisti,
pa čak mogu reći i ne samo oni, postaviti kao pitanje i uvijek
lete negdje u zraku jer su ona drvo poznavanja dobra i zla, da
tako kažem. Jedna od tih točaka je Jasenovac u kojem su fašisti
pobili neizmjeran broj ljudi, neću licitirati brojem, i onda
se tamo postavi natpis s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’.
Onog momenta kad se u Jasenovcu stavi natpis ‘ZDS’, tog
momenta ste Hrvate izložili ozbiljnom pritisku”, kaže Čarnak.
A takve slučajeve nikako ne zaborave iskoristiti ranije spomenute
osobe. Na njih, s punim pravom reagira i Srpsko
nacionalno vijeće u Hrvatskoj. No Hrvate u Vojvodini
muči što od hrvatskih vlasti ne dobivaju potporu kada se događaju
incidenti poput ovih koje Rakarići proživljavaju cijelo
desetljeće. Šute i mediji u Srbiji, a na njih su zaboravili i oni
hrvatski, ističe Zvonko.
“Ja vjerujem da se nešto takvo dogodilo, da vam netko dovede
ljude u Hrvatskoj oko neke obitelji srpskog podrijetla,
ja vjerujem da bi cijenjeni gospodin Pupovac najvjerojatnije
sazvao sjednicu Savjeta sigurnosti”, rekao je Zvonko Rakarić.
Loša suradnja s hrvatskim vlastima
Što može učiniti hrvatska vlada da se stanje smiri? “Može
očitovati interes i slati poruke da takvo što nije dopušteno i
vidjeti u bilateralnoj komunikaciji što se može napraviti da se
to zaustavi”, odgovara Žigmanov, no priznaje da nije
u stalnoj komunikaciji s hrvatskom Vladom oko tih pitanja.
Žigmanov, ali i ostali naši sugovornici ističu da je suradnja s
hrvatskim vlastima iznimno loša. Ne dobivaju potporu i osjećaju
se nezaštićenima. Ističu i da se nije ispunilo ništa od pompozno
potpisanog sporazuma između Vučića i bivše hrvatske
predsjednice u Subotici prije koju godinu, a koji je
trebalo osigurati ista prava za hrvatsku manjinu u Srbiji koje
uživa srpska manjina u Hrvatskoj. Ako se incidenti već događaju,
očekuju istu reakciju od srpskih vlasti kakvu imaju hrvatske
vlasti kada su u pitanju etnički motivirani incidenti u našoj
zemlji. A to je procesuiranje napadača i onih koji ugrožavaju
živote i imovinu vojvođanskih Hrvata.
“U Srbiji imamo deficit s vladavinom prava, a posebice kada
ukombinirate s tim da postoji visok antihrvatski sentiment, često
se događa da sama policija pri izlasku na mjesto gdje se određeni
incident dogodio, to ne tretira kao nasilje iz etničke ili neke
druge nesnošljivosti”, upozorio je Darko Boštanović.
Svi smo pod istom infekcijom
“Hrvatska i Srbija, i pazite, ne pokušavam povući znak
jednakosti, ne pokušavam reći da je to zato što oni rade ovo, a
mi onda ono ili obrnuto. Ne, ne, samo govorim da smo svi mi pod
istom infekcijom. Jer isto kao što koronavirus ne bira vjeru,
naciju ni političku pripadnost da vam razori pluća, tako i
nacionalizam ne bira narod kojem će razoriti egzistenciju. To je
naše zajedničko prokletstvo protiv kojega se moramo zajedno
boriti”, rekao je Nenad Čanak.
Nacionalizam i populizam jačaju diljem Europe. Područje Balkana
uvijek je bilo plodno tlo za njegovo jako bujanje. Uvijek
nakon toga žrtve su, kolokvijalno rečeno, obični ljudi. Rakarići
su na izmaku snaga jer borba predugo traje, a pomaka nema.
Ivana Rakarić priznaje da su u posljednje vrijeme razmišljali o
odlasku: “I to na prvom mjestu zbog djece, da vide da postoje
drukčije sredine. Da postoje svjetovi gdje se ljudi ponašaju
normalno i da im omogućimo malo sigurniji život. Jer ovo je kuća
u kojoj su oni rođeni i odrasli i bilo bi šteta da im ostane u
sjećanju za cijeli život kao mjesto na kojem je netko
maltretirao njihove roditelje. To je najstrašnije”.
Zvonko i Ivana Rakarić, kao i njihova djeca, rođeni su u
Vojvodini. Školovali su se do najvišeg stupnja obrazovanja. Nisu
otišli ni ranih 90-tih. Mislili su, rat će proći, neće morati
napustiti svoju djedovinu i pomoći će razvoju i preobrazbi Srbije
u uspješnu i normalnu zemlju. Danas, 25 godina nakon rata isti
oni ljudi s početka devedesetih ponovno su na vlasti i uz vlast.
Ponovno provode onu istu politiku koja je odgovorna za
iseljavanje 50-ak tisuća vojvođanskih Hrvata.