Globalno se proizvodi sve više odjeće, a ogroman dio te robe je upitne kvalitete i preplavio je tržište
Gotovo da nema čovjeka koji nije primijetio da je iz godine u
godinu velik dio robe koja se prodaje sve slabije
kvalitete. Šavovi pucaju već nakon prvog oblačenja, na
trapericama se brzo pojave rupe, roba pušta boju, mijenja
veličinu, nogavice su različitih duljina, izrada i materijali su
loši.
“Došao je jedan gospodin. Sin mu je kupio jaknu u jednom velikom
robnom centru. Dijete dobije za uho jer je novu jaknu potrgalo,
međutim to nije potrgano. To nije ni zašiveno. To je rupa, to se
vidi odmah. Nažalost, jako puno toga dobivam što ljudi kupe u
dućanu, obuku na sebe i jednostavno se raspadne. Došla je gospođa
s kombinezonom da joj skratim nogavice, a jedna nogavica kraća od
druge šest centimetra. Ne jedan, već šest! To je samo jedan od
primjera šlamperaja sad u zadnje vrijeme u proizvodnji tekstila”,
rekla je krojačica Jadranka Milin.
Ušla je u pedesetu godinu bavljenja krojačkim popravcima. Tijekom
svih tih godina kroz ruke Jadranke Milin i njezinu malenu
radnju na Trešnjevci prošle su tisuće i tisuće komada
odjeće. Svaki noviji gotovo u pravilu je i sve lošiji.
“Čak niti cijene više ne garantiraju kvalitetu, ni brendovi koji
se kupuju. Jedino što sam primijetila, a to nije reklama, je da
je koliko-toliko kvalitetu zadržala turska roba. I dalje je od
finog pamuka, kvalitetana i dobro
sašivena. Sve ide prema tome da je trajanje sve
kraće. Nekad ste traperice nosili šest godina, sedam godina, a
danas ne traju ni dva mjeseca. Jer se potrgaju. Svugdje su
ubacili elastin. Elastin trga pamuk”, rekla je Jadranka.
Problem s odjećom primjećuju i kupci. Odjeća je sve jeftinija i
lako dostupna, a kvaliteta, kako se mnogima čini – pada još brže
od cijena.
“To se samo raspadne. Materijali nisu kvalitetni, izrada nije
kvalitetna”, rekla je Inga iz Zagreba.
“Sjedneš i rašije se, a kupila sam svilenu haljinu”, rekla je
Zagorka iz Zagreba.
“Po samoj kvaliteti po opipu, pa po uputama za pranje jer se
uvijek mora na nekim niskim temperaturama, ali i po peglanju koje
je otežano. A ni dugotrajnost im nije dobra”, rekla je
Jasna iz Zagreba.
“Ako se baš kupi jeftini materijal i ako se često pere, materijal
je tanji, izgubi boju. Za dugoročno vrijeme se više isplati
platiti više, pa imaš duže, nego da za svaku sezonu kupuješ
novo”, rekla je Lucija iz Zagreba.
Na malo se mjesta kvaliteta odjeće doista ispituje. Laboratorij
tvrtke Euroinspekt Eurotextil u Zagrebu jedan je
od samo dva akreditirana laboratorija kojima Državni inspektorat
uzorke povremeno šalje na analizu.
“Tu najviše dajemo pažnju ispitivanju sirovinskog sastava, nakon
toga dolaze i drugi parametri poput čvrstoće, površinske mase,
postojanosti, obojenost kod pranja, promjena dimenzija kod
pranja, dakle skup parametara koji si bitni da bi se dala ocjena
kvalitete odjevnom materijalu”, rekao je voditelj laboratorija
Darko Mihelčić.
Prema Europskoj uredbi iz
2011., koje se Hrvatska pridržava, propisano je da se baš mora
provjeravati samo sirovinski sastav, odnosno odgovara li on onome
što piše na deklaraciji.
“Svi ostali parametri, a tu ću spomenuti prisutnost azu bojila,
nisu obuhvaćeni tom uredbom, nego na tržištu postoji velika
količina odjevnih predmeta koji
su zapravo bez kontrole. Vi možete imati ispravan sirovinski
sastav, date na kontrolu taj sirovinski sastav, ali to vama ništa
ne znači ukoliko te hlače puštaju boju, ukoliko vam pukne šav ili
ukoliko vam se previše skupe. To su sve parametri koji nisu
obuhvaćeni redovnom kontrolom niti su obuhvaćeni ovom
direktivom”, rekao je Mihelčić.
“Tek koji put sam trgovac donosi artikl na kontrolu da bude
siguran što prodaje. Ali to se ne događa često jer pravi test
košta. Analiza češće nastupa tek nakon što se kupac žali da mu
se, primjerice, majica raspala ili hlače previše
skupile u pranju. U slučaju da trgovac nije
prihvatio žalbu, kupac se žali inspektoratu i tek tada odjevni
predmet stiže na analizu. Znači tek kad postoji opravdana sumnja
da je artikl neispravan”, rekao je Mihelčić.
“Ne postoji sustavna kontrola kvalitete odjevnih
i tekstilnih predmeta koji se stavljaju na tržište Republike
Hrvatske, nego vam to ovisi ili o zahtjevu stranke ukoliko želi
ispitati materijal ili odjevni predmet koji stavlja na tržište.
Ali generalno rečeno, prave kontrole nema”, rekao je Mihelčić.
Zato smo posjetili mjesto gdje se kvaliteta kontrolira stalno.
Varteks je poput sredozemne medvjedice, jedan od posljednjih
primjeraka gotovo izumrle domaće tekstilne industrije. Brend koji
nije jeftin, ne smije si dozvoliti
greške. Jedno odijelo radi se četiri sata, a
svaki se artikl provjerava u više faza tijekom proizvodnje.
“Imamo puno faza zato što je ovo jako kompliciran i osjetljiv
proces proizvodnje. Muško odijelo, koje je naš bazičan i
najvažniji proizvod, često se sastoji i od 130 komada. Svaka
operacija, a bezbroj ih je, pošto se radi od strane čovjeka,
podložna je ljudskim greškama, a sama tkanina se drukčije ponaša
i svaki taj segment mi moramo kontrolirati. Zato to ponavljamo
višestruko, na više mjesta i na različite načine”, rekla je
kreativna direktorica u Varteksu Martina
Vrdoljak Ranilović.
Prije nego što materijali stignu u proizvodni pogon, prođu
testiranja u laboratoriju za ispitivanje kvalitete
materijala. Rade i testove kako tkanina reagira na različite
PH vrijednosti prilikom znojenja. Ako prelako
mijenja boju ispod pazuha ili
na ovratniku, to je loš znak. A stroj koji se mora zavrtjeti više
tisuća puta prije nego što testiranje bude gotovo simulira ono
što naša odjeća prolazi tijekom svakodnevnog nošenja.
U posljednje vrijeme trgovačkim centrima dominiraju jako
popularni brendovi, koji odjeću prodaju masovno i nemaju
rigoroznu kontrolu kvalitete. Bilo bi pogrešno krivnju
prebacivati samo na proizvođače i trgovce. Jer kupci traže da im
je odjeća čim jeftinija i zbog toga je kupuju više nego što bi im
trebalo za tri života.
“Potrošnja odjeće tako se udvostručila u samo 15 godina, od 2000.
do 2015. Danas se nagodinu proizvodi više od 100 milijardi komada
odjevnih predmeta, a ta bi brojka do 2030. mogla narasti dodatnih
63%. 2015. stanovnici Europske Unije kupili su više od 12 i pol
kilograma odjeće po stanovniku, a bacaju je brže nego ikad prije.
Ako se taj suludi tempo nastavi, do 2050. trebat će nam tri
planeta kako bismo imali dovoljno resursa za održati takav način
života čovjeka”, objavila je Svjetska banka – WRAP.
Tekstilna je industrija jedna od najprljavijih industrija na
svijetu i ogroman zagađivač prirode, a čak i majica koja se
prodaje za deset kuna morala je proći sve procese, uključujući i
bojanje.
“Mislim da bi bilo bolje da ljudi kupuju kvalitetnije, a rjeđe.
Što bi bilo bolje i za okoliš da ne zagađujemo užasnim
količinama robe, koju zapravo nitko ne treba”, rekla je
Nika iz Zagreba.
Na maniju kupovanja loše odjeće upozorava i dizajner
Boris Pavlin. Smatra da je
potreba za kupovanjem uvijek novih komada prerasla u masovno
raširenu ovisnost.
“Većina te odjeće spada u kategoriju izrazito rijetko nošena.
Kupite nešto, obučete jednom, najviše triput, a onda će stajati u
vašem ormaru kao bespotreban
komad. Realno, naši roditelji, a tu je riječ o
samo jednoj generaciji razlike, imali su četiri puta manje komada
odjeće nego mi, a nije da su bili goli i bosi i nije da im je
manjkalo odjeće. Mi jednostavno imamo užasne viškove”, rekao je
dizajner Boris Pavlin.
Pavlin objašnjava kako je najveći trošak odjeće
u materijalu. Onaj dobar jednostavno mora koštati više, dok je
onaj izrazito jeftin ili pretanak ili punjen filerima, prerađenim
tekstilnim ostacima, kako bi dobio na volumenu.
“Ako stavite u sušilicu neku odjeću koja je u startu loše
kvalitete, ta odjeća će se početi raspadati u
sušilici. Vidjet ćete hrpu mucica, koje su zapravo dijelovi
vlakana, dijelovi tkanine koji polako nestaju u svakom procesu
što pranja, što sušenja. U pranju se to uglavnom ne vidi jer voda
pokupi sve, ali u sušilici vidite onaj fini talog koji ostane”,
rekao je Pavlin.
No, čak bi i onaj najjeftiniji komad odjeće trebao proći neke
kriterije kvalitete i ne bi se smio raspasti nakon samo nekoliko
pranja i sušenja.
“Svaki potrošač mora imati jednaka prava, bez obzira radi li se o
cipelama od sto kuna ili cipelama od pet tisuća kuna. Kad ima
problem s cipelama, majicom, kaputom, potrošač jedino što mora
učiniti je otići do trgovca ili ga nazvati ili uputiti mailom
prigovor i zahtijevati neko svoje pravo. Jedno od tih prava je da
se popravi proizvod, da se zamijeni, a tek na kraju je povrat
novca”, rekla je odvjetnica Dijana
Kladar.
U roku od šest mjeseci od kupnje, trgovac je taj koji treba
dokazati kako je njegov proizvod bez nedostataka. Novoizglasana
direktiva Europske unije, koja će na snagu
stupiti za dvije godine, taj će rok od šest mjeseci znatno
produžiti.
“Ukoliko trgovac ne reagira, ne morate se s njim prepirati,
obratite se državnom inspektoratu i on može naložiti trgovcu da
vrati novac, zamijeni ili popravi proizvod. Jedino što
Državni inspektorat ne može je
narediti trgovcu da isplati naknadu štete”, rekla je odvjetnica
Kladar.
“Pitaju me koji materijal da kupim. Ne znam! Ja stvarno ne znam.
Kao prvo jer više ni ne znam kako se zovu ti novi materijali, a
nema više onih klasičnih
materijala koji su bili. Danas odrediti
kvalitetu, to je jako teško i nekom savjetovat”, rekla je
krojačica Jadranka.
Pitanje
je dokad će biti isplativo i krpanje odjeće jer
poluprozirni materijali koji se
raspadaju pod pritiskom, loši šavovi i jeftin konac koji puca
polako postaju standard.
“To je jedan končić tu koji povučeš i sve se
raspadne sve u svemu, zaključak je da je i
kvaliteta materijala i izrade otišla kvragu”, rekla je
Jadranka.
Novije generacije, navikle da se kupuje jeftino i
kratkotrajno, uskoro neće ni znati kako je, ne tako
davno, postojala odjeća koja je u gotovo istom izdanju kao kad je
kupljena izdržavala i po petnaest ili dvadeset godina, a ne samo
jednu jedinu sezonu.