Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena već se nakon dvije godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu stana
Sara (25) i Hrvoje (29) Paljug,
mladi bračni par iz Slavonskog Broda raznosi poštu u uniformi
Deutsche Post u Bad Honnefu i okolini već nekoliko godina. Stalni
posao u pošti omogućio im je da se odluče na stambeni kredit i
tako dođu do svog doma, ali je put do ostvarenja sna bio
trnovit.
Bračni par Paljug nije čekao bolja vremena već se nakon dvije
godine stalnog zaposlenja u Njemačkoj pošti odlučio za kupovinu
stana uz kredit u mjestu Rheinbreitbach koje broji oko 4500
stanovnika, udaljenom svega nekoliko kilometara od Bad Honnefa.
Nisu imali problema s dizanjem kredita zbog hrvatskog
državljanstva.
Isplativije je imati nekretninu nego plaćati stanarinu
U sljedećih 25 godina, koliko im traje otplata, računaju da
će im rata za stan biti manja ili skoro ista kao kada su plaćali
stanarinu koja se kretala od 500 do 700 eura. Prema njihovoj
računici, isplativije je imati nekretninu u vlasništvu nego
plaćati stanarinu u istom iznosu kao ratu, s obzirom na to da
stanarine posljednjih godina bilježe dramatičan skok cijena.
Sara je nakon završetka trgovačke škole u Brodu radila u trgovini
sportske opreme, ali se firma zatvorila i ostala je bez posla.
Otputovala je 2014. na četiri mjeseca kod majke koja je
radila kao njegovateljica u Seefeldu, mjestu udaljenom oko
40 km od Münchena u jednoj obitelji.
”Njemački sam praktično učila od početka i moj prvi posao bio je
u jednoj pekari. U početku je stvarno bilo jako teško zbog
jezika, ali su mi već nakon nekoliko mjeseci predložili obuku za
voditelja smjene pošto sam se zaista trudila raditi što bolje
mogu”, kaže Sara za DW.
Početak je bio težak
Sara i Hrvoje su se zavoljeli kada je ona imala 16, a on 20
godina. Iako su bili razdvojeni, na sve načine su pokušali ponovo
biti zajedno.
”Ja sam u međuvremenu prodao svoj bicikl i još neke stvari kako
bi imao novac za prijevod diplome i uplatio tečaj za početnike
jer nisam znao njemački”, kaže Hrvoje. Međutim, zbog greške
u prijevodu sudskog tumača za njemački i engleski jezik u
Slavonskom Brodu, na diplomi Srednje šumarske škole pisalo je
”Šumarski tehničar – konobar sa drvima”.
Na poziv obiteljske prijateljice preselili su u Bad Honnef.
Kod nje su živjeli šest mjeseci dok se nisu stekli uslovi da
iznajme stan. U početku su dvoje mladih radili na bazenu kao
sezonci kod jednog Zagrepčanina. Malo kasnije je Sara ponovo
pronašla posao u pekari, a Hrvoje u tvornici čokolade i
slatkiša Coppeneur. To je, kažu, bilo teško razdoblje
odricanja za oboje ne bi uštedjeli novac za iznajmljivanje stana.
Ponuda za posao u pošti
Jedan čovjek koji je živio blizu njih, radio je u glavnom
sjedištu Deutsche Post u Bonnu, upitao je Saru
jednog dana gdje i što radi njezin dečko jer ga je vidio kako
svako jutro jako rano negdje odlazi.
“Kada sam mu odgovorila gdje Hrvoje radi, ponudio je pomoć oko
zaposlenja u pošti. Naravno da je ponuda zvučala primamljivo tako
da smo odmah po njegovoj preporuci poslali molbu s CV-jem i
Hrvoje ubrzo odlazi na razgovor. Dobio je šansu da radi kao
poštar iako mu i dalje njemački nije bio baš na zavidnom nivou”.
Kada su ga pitali da li bi mogao pročitati pred njima neki tekst
na njemačkom, rekao je: “Da, zašto da ne..”
Vidjeli su želju i trud, pa su ga zaposlili, ali nije bilo lako.
Izgubio je čak deset kilograma, u nekim trenucima nije ništa
razumio, a posao se morao odraditi kvalitetno i u roku. Međutim,
šefovi i kolege su bili vrlo strpljivi i zadovoljni njegovim
napretkom, kaže Sara. Nakon šest mjeseci i ona podnosi molbu za
posao jer je već dobro govorila njemački i uspjela se zaposliti u
pošti s priznatom diplomom Srednje trgovačke škole. Bad Honnef je
tako dobio jedan par mladih poštara.
Nostalgije nema
Nostalgije prema domovini u njihovom slučaju imalo vrlo malo.
Nedostaje im tek, priznaju, obitelj. Prijatelji su ionako otišli
u inozemstvo pa se nema s kim družiti ni kada odu u Slavonski
Brod.
“Mi samo želimo raditi i uspjeti u životu, a to nam naša država
nije dozvolila. Ja sam došla u Njemačku kada je za državljane
Hrvatske bila potrebna radna dozvola. Naravno, dobila sam je jer
su vidjeli da sam ja tu zaista došla jer želim raditi. Isto to
sam očekivala i od države u kojoj sam rođena, ali nam to nisu
omogućili. Naravno da mi nedostaju spontane kavice s
prijateljicama, izlazak u grad, u disko. Ima toga i ovdje, ali ne
tako opušteno kao kod nas”, kaže Sara za DW.