Brojne su dirljive priče posljednjih dana okupirale medijski prostor i svakodnevni život Hrvata. Nora fora, Matija, Ena Šarac i ostali digli su Hrvatsku na noge, a mi smo se zapitali zašto Hrvati nisu na nogama uvijek…
Priče su to u kojima su mladi ljudi i mala djeca trebala našu pomoć, a novac koji je bio potreban skupljao se rapidnom brzinom. Svi su se udružili kao jedan oko jednog cilja – pomoći da njihovi životi traju i traju. Niti jednog negativnog komentara kakve inače možemo čitati na portalima i društvenim mrežama.
Prepiranje na razini “moj je tata jači od tvog tate” nezaobilazno je danas, a postići da se svi ujedine oko jedne stvari gotovo je nemoguće. Osim kada treba pomoći u slučajevima kao gore opisanim. Ne možete a da se ne zapitate zašto nismo svi kao jedan svakoga dana?! Zašto dozvoljavamo i pasivno promatramo kako Hrvatska propada?! Zašto nitko ne kaže DOSTA i ujedini narod i povede ka pravom europskom putu gdje će Hrvatska biti faktor koji nešto znači, a ne još samo zvijezdica strateški smještena na Balkanu.
Nevjerovatno je to kako Hrvati mogu iz euforije pasti u depresiju i ponovo se vratiti u euforiju u kratkome vremenu. Divno je kada ovakve akcije kao što su akcije za Noru, Enu, Matiju i brojne druge uspiju jer pokazuju da zajedno možemo sve, ali samo onda kada to uistinu želimo, kada smo euforični.
Porazne statistike na koje je autor ovih redaka nedavno naišao kažu kako u Hrvatskoj većina mladih odmah želi biti vlastiti šef i uz to imati primanja koja će ih osigurati za cijeli život. Ona još poraznija statistika kaže kako mnogi ne žele uopće raditi. Usudio bih se reći kako u tome leži dobar dio problema zašto nema te euforije češće. Mnogima je lakše pasivno promatrati i čekati. Onima nešto ambicioznijima domet borbe za svoje ciljeve ostaviti post na Facebook stranici Vlade i čekati koliko lajkova će skupiti. Srećom ima ljudi koji nisu pasivni promatrači i koji žele bolje sutra za sebe i za naraštaje koji dolaze. Nažalost, njihove pozitivne priče teško dolaze do ušiju javnosti jer mediju je lakše prodati probleme sa haljinom Ave Karabatić, prometnu nesreću ili vječnu temu Sulejman vs Sila.
No, želimo li naprijed puno toga morati će se promjeniti. Morati ćemo shvatiti da od međusobnih svađa, razdora i netpeljivosti nema ništa. Samo kada smo euforični i dišemo kao jedan možemo naprijed. Naravno, utopija bi bila očekivati da će svi misliti jednako, ali vjerujemo kako nije utopija kada kažemo da Hrvati mogu i znaju kada treba, a Hrvatskoj euforični Hrvati danas trebaju više nego ikada…
Tekst: T.M./SiB.hr
