Najavljivane promjene u poljoprivredi na bolje, izrada strategije ruralnog razvoja i operativnih programa o kojima ovisi i povlačenje novca iz blagajne EU, konačno davanje u zakup oko milijun hektara državnog poljoprivrednog zemljišta čini se, zasad je ostalo samo mrtvo slovo na papiru.
Ništa još nije provedeno, osim što na selu kuha i više nego za dosadašnjih garnitura vlasti, koje su i više od Jakovine zaslužne za današnje katastrofalno stanje u poljoprivredi i slom hrvatskog seljaka.
Prema pisanju Večernjeg lista odnos uvoza i izvoza hrane u nas je, naime, već desetak godina nepromijenjen, jedino što su se od 2000., kada je uvoz vrijedio 687 milijuna, a izvoz 406 milijuna dolara, te brojke danas i više nego utrostručile, a domaća poljoprivredna proizvodnja nije restrukturirana niti je u nju uložen kapital koji bi je učinio konkurentnom u odnosu na druge zemlje EU, čija smo sada članica.
Stipan Bilić, jedan od stručnjaka za poljoprivredu i prehrambenu industriju kaže da je nedostatak strategije kulminirao gotovo dvostruko manjim obradivim poljoprivrednim površinama, sa 1,7 milijuna na jedva milijun hektara, i jedva 500.000 hektara pašnjaka u posljednjih dvadesetak godina.
“Potencijali proizvodnje za oko 10 milijuna stanovnika, u hrvatskoj zbilji u kojoj je u proteklih 15-ak godina samo u poticaje ulupano 35 milijardi kuna, oni pokrivaju jedva 3 milijuna, pa nam ulazak u EU zasigurno donosi daljnje povećanje uvoza hrane i poljoprivrednih proizvoda za 800 milijuna do milijarde dolara”, kaže Bilić za Večernji list.
Makroekonomist Branko Salaj komentira najveće probleme seljaka a to je po njemu neosviještenost onih koji njima upravljaju.
“Ne samo da ne shvaćaju da su oni sluga, a ne gospodar sela, nego su i neodgovorni za dio strukturnog vanjskotrgovinskog deficita koji je najlakše prevenirati, a teško i skupo naknadno sređivati. Sve veća ovisnost o uvozu hrane ostvarivat će se samo uz nastavak zaduživanja nacije – da bismo se prehranili”, napominje Salaj za Večernji list.
K tome, male i srednje velike seljake gazi nemar i neodgovornost birokratizirane države koja se ponaša kao da smo još uvijek u feudalnom dobu.
“Prvo im je zabranjivala da rastu kao u ostatku Europe, a sada ne čini ama baš ništa da im osigura njihov primarni proizvodni faktor – zemlju! Prosječna imanja u Europi posljednjih su 50-ak godina rasla, a naša stagnirala pa je naš prosjek danas između osmine i desetine prosječne veličine u najvažnijim državama EU. A da nevolja hrvatskog seljaka bude i veća, udio najvećih primatelja potpora (onih s industrijskim pristupom koji bi u načelu trebali biti samoodrživi u međunarodnoj konkurenciji) u ukupnom iznosu potpora u Hrvatskoj pet puta je veći nego u EU”, tvrdi Salaj, uvjeren kako su naši resursi i dalje konkurentni u EU, ali samo kad država i političari shvate da je njihova odgovornost stvoriti im uvjete da se dokažu.
Hrvatska ovisnost o uvozu hrane gotovo je 50%, dok je EU prehrambeno neovisna. Posljednjih godina deficit uvoza na godišnjoj razini iznosi milijardu dolara ili 2,7 milijuna dolara dnevno, dok smo 80-ih ostvarivali 800 milijuna suficita.
Miroslav Kovač kaže da je zbog loše politike u govedarstvu od 2000. izgubljeno 1% BDP-a godišnje, dok je zbog neprilika u govedarstvu i proizvodnji mlijeka i mesa u Hrvatskoj od 1992. do danas posao izgubilo 100.000 ljudi.
“Kumulativno, samo na deficitu pri uvozu proizvoda govedarstva od 2000. izgubljeno je novca koliko je u isto vrijeme uloženo u gradnju autocesta”, kaže Kovač.
On drži kako smo danas gotovo u paničnoj situaciji u svim segmentima tržišta, od uzgoja do proizvodnje, prerade i prodaje. No da državna administracija i dalje nema koncepta izlaska iz krize koju je u velikoj mjeri i sama isprovocirala, najbolje govori nedostatak dijaloga i ignoriranje svakog prijedloga koji dolazi sa sela i od stručnjaka.
Izvor: Agroportal.hr