A prije tjedan dana sam se kupao u moru na +32 i uopće nisam razmišljao o tome koliko ću čarapa morati presvući u jednom danu... Ipak, bez obzira na mokre čarape i svu ovu bjelinu oko nas, ja i dalje razmišljam o robovima 21. stoljeća koji su na "privremenom radu u Kataru".
Prava bauštelca iz Nepala ili sobarice iz Tajlanda
trunčicu su bolja nego crncu s juga SAD-a u 17.
stoljeću. Lažna ljubaznost servirana od strane
poslužavke u hotelskom restoranu užasno je jeziva, ali i
razumljiva, budući da se nalaze pod stalnom prismotrom nadređenih
– kao da žive u Orwellovoj 1984.
Većina robova-radnika je iz azijskih zemalja te su u Katar došli
u potrazi za boljim životom, iako ni meni ni mojim kolegama nije
bilo jasno što ima dobro u 360 radnih sati mjesečno za
5500 kn. Toliko je naime plaća jednog taksista iz
Bangladeša koji je iza sebe ostavio peteročlanu obitelj kako bi
bio sudionik općeg meteža i kaosa zvanog promet u Dohi.
Taksisti koji su nas vozili po Dohi tamo su boravili tek pokoji
tjedan te poznaju grad kao i vaš takozvani kolumnist iz Belišća.
Ipak, to im pogoduje pri muljanju u cijenama vožnje, koja je s
obzirom na cijene goriva abnormalna i za prijeđenih 5 km iznosi
60-80 kn. Ako se želite poštedjeti muljaže, treba inzistirati na
paljenju taksimetra, što pak zahtjeva odlične pregovaračke
vještine.
Ako ste turist željan lokalnih atrakcija taksi vam neće previše
ni trebati jer Doha nije najpoželjnije turističko odredište.
Novac od turizma im ne treba pa u njega i ne ulažu previše.
Ipak, svakako treba posjetiti gradsku tržnicu – Souq waqif na
kojoj ćete moći uživati u odličnoj kavi, slatkišima ili nargili,
a također možete pronaći hrpu beskorisnih suvenira koje ćete
srdačno moći pokloniti najmilijima kad se vratite kući.
Ako Souq treba predstavljati onaj iskonski dio Dohe (ako on uopće
postoji), takozvani Pearl predstavlja dio grada koji je niknuo ni
iz čega. Kada šetate kroz “biser” grada koji je prepun luksuznih
dućana i skupih stanova, čini vam se da ste na setu snimanja
bliskoistočne verzije Policajca s Beverley Hillsa.
Ipak, pravi biser nalazi se izvan Dohe, a to je
pustinja – možda i jedina originalna atrakcija. Vožnja
Quadom (vozilo za sve terene) preko pustinjskih dina ili tik uz
more te jahanje deve jedina je stvar u Kataru na koju se ne može
staviti cijena.
Cijena se zato može staviti na noćni život koji je
poprilično skup te završava u dva sata poslije ponoći,
što možda i nije loše ako se u obzir uzme činjenica uzme da su
klubovi puni već oko devet sati. Ulaz u većinu klubova seže od 50
do 150 kn, dok je pivica u otprilike 80 kn, dakle duplo skuplja
nego u trgovini. Klubovi su rezervirani samo za
strance, dok onih 20 posto populacije koju sačinjavaju
pravi Katarci, ima neke svoje vlastite načine zabave, kao i
uglavnom sve ostalo.
Sve u svemu, grad prepun oprečnih dojmova koji se služi sportom
kao prečicom prema položaju na elitnoj mapi svijeta. Zasad im
dobro ide, uz toliki novac i jeftinu robnu, ovaj pardon, radnu
snagu, ništa ih ne priječi u tome. Prednost ili nedostatak
svijeta u kojem živimo, procijenite sami.
Tekst: Jurica Cvenić