U ovome poslu ima i nelojalne konkurencije i udruga koju je osnovao pokušava ih adresirati. Za sada, kaže Romić,, pomalo uzaludno
Kada smo nedavno poznatog hrvatskog detektiva pitali ima li netko u Slavoniji tko se bavi istim ili barem sličnim poslom, odgovor je bio negativan.
Ipak, mi smo ga uspjeli pronaći. Ni manje ni više nego u srcu Požege gdje već osam godina radi Stefan Romić! Na upit zbog čega nije spomenut u šali će reći da toliko tajnovito obavlja svoj posao da čak niti „mjerodavni“ poslodavci ne znaju da postoji.
(Ne)lojalna konkurencija
“Drago mi je da smo udruženim istraživačko-istražiteljskim naporima zajednički ispravili taj evidentno krivi dojam. Što se konkurencije tiče, uzevši u obzir statistike susjednih zemalja, odnosno broj aktivnih privatnih detektiva naspram broja stanovnika u Republici Hrvatskoj, ne bi ih trebalo biti. No ima je i to čak i nelojalne. Znamo da se dosta ljudi iz srodnih, ili iz tzv. wannabe profesija, u nedostatku boljih opcija i suficitu slobodnog vremena neovlašteno se (pokušava) baviti detektivskim poslovima, što udruga Hrvatski Red Privatnih Detektiva koje sam osnivač i član, aktivno pokušava adresirati, no nažalost pomalo uzaludno. Ako regulatorni aparat ne funkcionira, onda su i rezultati i ciljani red kojemu težimo, poprilično bezizgledni“, kaže Romić, otklanjajući navode da isključivo detektivi iz ostalih dijelova Hrvatske rade ovaj posao i po Slavoniji. Ističe i da kao Udruga pokušavaju raditi na kvalitetivnom odmicanju od specifičnih poslova i stereotipa. Nas je zanimalo i kako je došlo do zanimanja za ovaj, bez sumnje zanimljiv posao.
Od grubih prevara do krajnje nužde
“Uz studij prava bavio sam se informatikom i nisam razmišljao da ću jednoga dana postati detektiv, no jesam. Inače, ovaj posao vezan je uz obiteljske stvari, skrbništvo, djecu. Inače, laicima često kažem da bih ostvario korist za klijenta jednostavno moram zeznuti nekoga drugoga, razotkriti ga i raskrinkati pa to baš i nije pozitivna strana ovoga posla“, priča Romić koji nerijetko radi i na slučajevima provjere lažnih bolovanja. Sretao se tako, kaže, sa slučajevima grubih prevara, do onih slučajeva gdje se ljudi time bave iz krajnje nužde. Događa se, kaže, da meta istrage izazove empatiju što dovodi do, kako ga naziva, moralnog škripca. Inače, kad su u pitanju slučajevi prijevara između supružnika ili dečka, odnosno djevojke, kaže kako mlađa generacija detektiva pa tako i on, nerijetko ih usmjeravaju kako da sami sebi pomognu. Štoviše, sugerira im da svoj novac, ali i živce sačuvaju za odvjetnika koji ih čeka u potencijalnoj brakorazvodnoj parnici ili pak suočavanju po pitanju imovinskih odnosa i skrbništva. Tu su i slučajevi nestalih osoba, a Romić se prisjeća raznih situacija.
“Nerijetko se dogodi da je osoba za kojom se traga otišla svojevoljno i nije oteta kako se smatra. Imao sam slučajeva gdje sam zaključio da bih i ja nestao iz takvih situacija pa dolazite u dilemu po pitanju isporučivanja informacija naručitelju. Inače, ne preklapamo se s državnim institucijama po pitanju nestanka osoba“, pojašnjava nam i kaže da se ta problematika ne može svesti u šablonu.
Rizik od prepoznavanja
Osobno, ističe, ne voli raditi poslove u kojima već u početku ne vidi nikakvu svrhu i to je razlog što je neke klijente odbio, jer nije za njih već pri dogovoru vidio nekakvu krajnju korist.
Broj slučajeva, razumljivo, oscilira pa je tako prošle godine, kaže, 80 posto posla odradio u prosincu. Romić priznaje da posao detektiva odrađuje gotovo hobistički i prihvaća one slučajeve u kojima vidi krucijalnu svrsishodnost, odnosno one od kojih će klijenti imati krajnje koristi. Nerijetko će kroz razgovor stranku usmjeriti u pravome smjeru, svoje konzultacije ponekad naplati, a ponekad i ne i sretan je, ističe, što je u detektivskom poslu pronašao svoj balans. Upitali smo ga postoji li u ne tako velikoj Požeštini, rizik prepoznavanja?
“U pravilu se detektiv ne smije ničega bojati i neustrašivost treba biti jedna od glavnih predispozicija. Nekakva egzibistionistička odvažnost jedna je od presudnih karakteristika dobroga detektiva. Ne bih želio otkrivati oruđa struke, no katkad se mora mijenjati površinska pojavnost tijekom dana u smislu mijenjanja raznih kapa do konkretnijih oblika maskiranja kako te nitko ne bi prepoznao. Nije dobro izložiti se prepoznavanju u svakome slučaju“, pomalo detektivski će Romić, priznajući da do sada nije imao iskustvo prepoznavanja ili konfrontacije.
Lov na skriveno blago
Ponosno kaže da je u okruženju gdje živi u klasičnom smislu detektivske agencije jedini, a u šali smo ga pitali znači li to da i on smatra da doista na slavonskom i baranjskom području nema niti jednoga istražitelja? Ima nekoliko obrta, ističe, u kojima su registrirane istražne djelatnosti, no njih ne računa jer se ne bave istražnim detektivskim poslovima. Također, zaštitarske firme, kaže, ako žele biti konkurentne trebaju imati svoj istražiteljski dio.
“Koliko znam, zaštitarske tvrtke ne rade te poslove u praksi, no nije isključeno da im netko ponudi dobar honorar pa da pristanu. Ipak, ja sam jedini koji posao detektiva ima kao jedinu i isključivu djelatnost“, naglašava Romić o kojemu ćemo vjerojatno uskoro pisati i kao vrsnom kolekcionaru. Naime, kolekcioniari ga katkad angažiraju za podrijetlo određenog predmeta i na to se, priznaje, “navukao“ pa obilazi sajmove antikviteta i traži, kako ih naziva, skrivena blaga. Kad otkrije odakle je što, predmet dobiva dodatnu vrijednost, a on sam, priznaje, veliku satisfakciju.
A u maniri detektiva, otkrili smo i Romićeve spisateljske sposobnosti, no o kojima je riječ, nećemo još otkriti. Dovoljno je reći da pod pseudonimom stvara mala književna djela što je također jedan dio njegovog nepresušnog talenta. O ovome detektivu, kolekcionaru i pomalo piscu, zacijelo će se još čuti.
