Nakon sedamnaest dana napornoga hodočašćenja, došao je i trenutak kad su stali pred Papu
Tisuće kilometara za kardinala Stepinca Lučonoše luči nose, / Boga mole sviću pale Za sve one ispod rose, / vitezove pozaspale… A. N. T. Šutra Članovi Udruge hrvatskih branitelja „Lučonoše domovinskoga rata“ Ante Duvnjak i Ante Nadomir Tadić Šutra hodočastili su sedamnaest dana od Krašića do Vatikana kako bi se osamnaesti dan susreli s papom Franjom te poručili: „Sveti Oče Franjo, mi smo hrvatski hodočasnici…“
Udruga hrvatskih branitelja „Lučonoše domovinskoga rata“ nije brojčano velika, ali je u Hrvatskoj jedinstvena po svom djelovanju, a to je hodočašćenje, ali u punom značenju te složenice – hodati i častiti hrvatske žrtve. Članovi ove Udruge propješačili su desetak tisuća kilometara, obilazeći mnoga stratišta, s molitvom na usnama i zapaljenim lučima u rukama. Uvijek smo tražili simboliku hodočašća, povezujući naše mučenike Hrvatskoga obrambenog domovinskog rata s mučenicima Drugoga svjetskog rata.
“Tako smo, uz mnogobrojna manja hodočašća, povezali: Škabrnju i Vrliku s Bleiburgom, Knin s Vukovarom, Plitvice s Ogulinom, Kaštela (gdje je Udruga i registrirana) s Jazovkom te naposljetku Krašić s Vatikanom. I to četiri puta u osam godina (od 2016. do 2024.). Prvi put smo hodočastili od 8. svibnja 2016. i to sedamnaest dana svi članovi naše Udruge kroz Hrvatsku, a onda smo do Vatikana propješačili, moj tadašnji zamjenik, Ante Nadomir Tadić Šutra i ja. Pred završetak hodočašća bili su nam vrlo susretljivi domaćini: ravnatelj Hrvatskoga doma (Domus Croata) Mato Martinović i don Ante Market, kanadski Hrvat. Nakon jutarnje kave s ostalim članovima naše Udruge, članovima Udruge udovica hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata Grada Zagreba i Zagrebačke županije, Udruge hrvatskih vojnih invalida Domovinskog rata – Černomerec, u društvu s načelnikom Općine Krašić, pomolili smo se pred spomenikom blaženoga Alojzija Stepinca. I dok smo pješačili do njegove rodne kuće, od koje je i službeno započela naša misija, dobivali sam sve veću snagu i čvrstoću vjere. Strah i sumnja, koji su bili utaboreni u našoj ljudskoj slabosti, gotovo su iščezli. Pogotovo se to očitovalo tijekom procesije, posvete križa i svete mise. I nakon sedamnaest dana napornoga hodočašćenja, došao je i taj trenutak. Don Ante nas je (zajedno s Hrvojem iz našega Veleposlanstva) proveo kroz Državu Vatikan. I dok se slivalo na desetke tisuća vjernika koji su hrlili središnjem Trgu, Hrvoje bi diskretno pokazao iskaznicu Veleposlanstva i pripadnici državnoga osiguranja samo bi nas, onako vojnički, pozdravili. Međutim u prve redove do pape, mjesta koje je bilo rezervirano za dvejstotinjak sretnika, mogli su proći samo dvojica. Hrvoje nam je objasnio protokol i rekao da smo uistinu sretnici, jer da smo dobili jednu od ponajboljih pozicija i sigurno ćemo se susresti s papom Franjom, poljubiti mu prsten, dati mu pripremljene darove, možebitno se fotografirati. I to je to. A on i don Ante nisu mogli dalje. Kao predsjednik Udruge sve sam pomno isplanirao s: nuncijaturom u Zagrebu, Ministarstvom vanjskih poslova RH, našim Veleposlanstvom u Vatikanu, tadašnjom predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović te brojnim crkvenim velikodostojnicima u Hrvatskoj. Svima im veliko hvala. Radosni poklici mnoštva vjernika, uzdignutih papinskih i državnih zastava proključali su lavinu Trga sv. Petra. Bio je to znak da se središnjem oltaru približava sveti Otac. Mi smo ponosno podigli zastave najdražih boja: crveno-bijelo-plavih i žutih. I nakon pozdrava na mnogim jezicima svijeta, jedan nas je osobito razdragao – pozdravljamo hrvatske hodočasnike. Uslijedila je zajednička molitva, papino pojašnjenje Lukina evanđelja, pa rukovanje sa skupinom sretnika, među kojima smo bili i mi. I, evo ga, dva-tri metra od nas. Čvrsto držimo svoje darove, ljubimo mu prsten, darovamo majicu s likom našega blaženika i umjetničku sliku te kamenu kaštelansku kućicu Šutrinu knjigu Luč Hrvata i pralik Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Papa se smijao i radovao zajedno s nama. Razgovarao, kao da smo sami na njegovu prijemu. Sutra mu na tečnom talijanskom objašnjavam tko smo i s kojom smo nakanom došli u Vatikan: “Sveti Oče, Franjo, mi smo hrvatski hodočasnici. Propješačili smo devet stotina kilometara u sedamnaest dana od Krašića do Vatikana, s molitvom da Vam naš Spasitelj podari Duha mudrosti i da čim prije proglasite svetim našega blaženika i mučenika Alojzija Stepinca. To Vas moli Vaš ljubljeni i vjernički, katolički, hrvatski puk.” On se ugodno iznenadio, stisnuo nam jače oznojene ruke, čestitao i blagoslovio nas i našu nakanu te nam preporučio da se i dalje molimo i da će se i on moliti i da će dragi Bog uslišiti naše molitve. Drugi put smo hodočastili 8. svibnja 2019., a tijekom audijencije dogodilo se nešto vrlo neobično. Naime, dok sam papi darivao sliku našega blaženika, njegov je križ zrcalio na Stepinčevoj slici, što se poslije jasno moglo vidjeti na fotografiji koju je snimio službeni vatikanski fotograf. Svi smo ostali zapanjeni, pripisujući taj događaj Božjem znaku i vjerujući još više u proglašenje svetim našega mučenika Alojzija. Treći put smo hodočastili (2022.) s istom namjerom i istim žarom na usnama u molitvi za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Četvrti put smo hodočastili 19. travnja 2023., kada sam se papi obratio na hrvatskom jeziku izražavajući mu našu nakanu za snimanjem Dokumentarnoga filma o ovim našim hodočašćima i molitvom za proglašenje svetim blaženoga Alojzija Stepinca. Službeni prevoditelj mu je sve to preveo na talijanski. Papa nas je i tada ohrabrio i blagoslovio. Peti put smo bili na audijenciji kod pape 25. rujna 2024., na kojoj sam mu osobno uručio DVD, znakovitoga naslova, SANTO, odnosno SVETAC. I tim činom smo mu još jednom htjeli obznaniti da on, naš blaženi Alojzije, u našim srcima i u našemu hrvatskom narodu već sada je svet. Na ovom posljednjem hodočašću, opet i isključivo u organizaciji naše Udruge, sudjelovali su ovi hrvatski branitelji, braniteljice i jedna udovica preminuloga hrvatskog branitelja: Ante Duvnjak, Mira Mihalj (braniteljica), Anita Tomašić (udovica), Branko Čulo i Marko Bagarić (iz Udruge „Bijeli put“). Zahvaljujem na osobit način i Minisatrstvu hrvatskih branitelja, gospođici Tei iz našega Veleposlanstva u Vatikanu, kao i svim djelatnicima Veleposlanstva na svesrdnoj pripomoći. Ponosan sam što sam predsjednik Udruge hrvatskih branitelja „Lučonoše domovinskoga rata“, koja je svih ovih godina sve ovo organizirala i provela u djelo, od prvoga do posljednjega (petog) hodočašća. Isto tako sretan sam da smo sve to ovjekovječili i dokumentarnim filmom. I kao što je u našemu dokumentarcu sve istinito i jasno, želja mi je da se i u svim medijima (tiskovnim i električnim) piše i govori samo istina. Da se ne zaboravi i da uskoro svi skupa zajedno proslavimo veliki događaj za nas Hrvate, a to je proglašenje svetim našega mučenika i blaženika Alojzija Stepinca. Amen”, poručio je predsjednik Udruge HB „Lučonoše domovinskoga rata“ Ante Duvnjak U Kaštel Lukšiću 4. studenoga 2024.