Počelo je zapravo bezazleno. Tu i tamo bih čuo priču kako je netko otišao u inozemstvo, ali uglavnom bi to bili poznanici. Dio ih je sreću potražio u Kanadi, neki u Irskoj, a neki u Njemačkoj. Mi koji smo ostali u Osijeku smo uvijek imali nekakvu primisao u glavi da će ovaj period, za koji nam govore kako se zove recesija, uskoro proći i da će oni koji nemaju posao nešto uspjeti naći, a mi koji radimo da ćemo napokon moći vidjeti svoju satnicu bez da je opelješi država kako bi isplatila umirovljenike, autoceste, brodogradilišta, željeznicu i ostale rupe bez dna.
Onda smo dočekali pompozni ulazak u Europsku
uniju. Toliko iščekivani dan prošao je uz umjetne
proslave, umjetnu euforiju i beskrajne priče kako smo ostvarili
desetljetni cilj i da napokon imamo nekoga tko će nas izvući iz
svih problema i pokloniti nam med i mlijeko.
Naivni su možda i nasjeli na takve pamflete, no većina je običnog
naroda i dalje ostala posvećena osobnim brigama i problemima. Od
tada je prošlo dosta vremena, a od obećanog prosperiteta
i blagostanja nismo vidjeli ni ‘p’ ni ‘b’. Zapravo nam
je postalo još i lošije, pogotovo nama Slavoncima i Baranjcima.
Poduzeća su nastavila propadati, ljudi su i dalje ostajali na
ulici, plaće su postajale sve manje i manje.
Ali, jedna stvar je ipak donjela značajnu
promjenu. Otvorile su se granice, i
naši su ljudi počeli tražiti svoju budućnost u državama gdje se
ipak cijene nekakve radne navike. Osobno sam imao tu sreću da sam
cijelo vrijeme imao stalan posao, i uz fotografiju kao dodatan
izvor prihoda mogao sam reći da za osječke prilike imam solidan
život. No, tada se ukazala prilika da odem u zagrebačku
podružnicu tvrtke u kojoj radim.
Dugo sam vremena razmišljao o tome, jer srce mi je uvijek
bilo na asfaltu osječkih ulica, travi osječkih parkova i
granitnim kockama stare Tvrđe. No, izazov sam odlučio
prihvatiti i proljetos sam se zaputio u Zagreb. Zbog toga mnogo
puta u šali kažem kako Zagreb radi, a Osijek se
gradi. Tužno je što tu izjavu isključivo i mogu reći u
šali… Dolazak u Zagreb mi je u potopio sav optimizam u skoru
bolju budućnost Osijeka. Realnost osječkih praznih izloga
i mrtvog središta grada zamjenila je nadrealna slika zagrebačke
vreve i gužve. Ono što me stegne u srcu je činjenica da
taj zagrebački muving čini dobar dio Osječana, Slavonaca i
Baranjaca.
Otkada sam otišao, vijesti iz Osijeka su me uglavnom doticale
kroz lokalne web portale i news feed na Facebooku. Sve sam češće
počeo viđati da dobar dio upisa na društvenim mrežama čine
obavijesti o promjeni mjesta prebivališta, sa osječke adrese na
onu dublinsku… To više nisu bili pojedinačni slučajevi kao u
početku ovog teksta, nego sve veći i već broj, kako poznanika,
tako i prijatelja. [span
class=attention]PROČITAJTE: Život u Irskoj kroz priču jednog
lege[/span]
Logičan slijed razmišljanja vodi do zaključka kako
kontrast između Osijeka i Zagreba čini tek mrvicu razlika
od onoga kako se živi u Njemačkoj ili Irskoj. I čovjek
se onda zapita koji je smisao ostanka u Hrvatskoj, kada se život
ovdje svodi na mrvice zadovoljstva i poslovne poluspjehe koji se
glorificiraju kroz medije kao nešto neviđeno, a kada bi ih
preslikali na gospodarstvo ostatka zapadne Europe, uvidjeli bi
kako bi ondje jedva izazvali ikakvu pozornost.
Početna brojka poznanika koji su otišli u inozemstvo
počela je rapidno rasti. To više nije bilo par osoba
koje su otišle, nego se danas oni broje u desecima i desecima
ljudi. Mimo mog kruga prijatelja ta je brojka zapravo
četveroznamenkasta.
Prošli vikend je naš portal proslavio četvrti
rođendan. Srećom, imam taj benefit da mogu iz Zagreba do
Osijeka doći bez troška i tu priliku sam i ovoga puta iskoristio.
Tulum u Barceloni je prošao odlično, u odličnom društvu meni
dragih osoba. No ono što me uz ta sva silna piva i dobro
društvo beskrajno rastužilo i zaprepastilo je spoznaja o tome
kako će većina tih ljudi za koji mjesec osječku adresu zamijeniti
dublinskom…
Stoga se danas, na Dan neovisnosti pitam što će me
dočekati za vikend ili dva kada dođem opet u Osijek? Jer
Osijek je katedrala, Osijek je viseći most, Osijek su i Korzo i
Tvrđa i Gradski vrt. Ali više od svega, Osijek su
ljudi. Osijek su moji prijatelji, moja obitelj i moji
poznanici. A njih je u Osijeku sve manje i manje. Pitam se stoga
mogu li mi zgrade i promenada biti toliki motiv da se vratim u
Osijek, jer kakav je to život bez najbližih?
Pitam se kako smo mi Slavonci i Baranjci, ljudi za koje kažu da
su ponosni i prkosni, dopustili da se dovedemo u ovu situaciju
gdje nam ljudske nule, saborske karikature i dno lonca prepunog
šljama upravlja životima? Na Dan neovisnosti se pitam kako smo
uspjeli odoljeti agresoru prije dvadeset godina, koji nas nije
uspio otjerati iz svojih domova, a danas to radi gnjilež u
odijelima kojima je ova država svih ovih godina povjerena na
upravljanje?
Pitam se zbog čega su naši očevi kosti ostavljali u blatu rovova
oko grada, čuvajući svoj dom i dom svoje obitelji, kada danas taj
dom više nije dom, nego samo krov nad glavom pod kojim se stoji
između mjesečnih javljnja na biro? Pitam se kako se tolerira
ponašanje vladajućih garnitura koji u općem državnom kolapsu ne
mogu povući niti jedan pravi potez, nego se ponašaju poput svinja
pred klanje – trćeći sumanuto okolo-naokolo te završavajući taj
trk u valovu s napojem kako bi misli s tragedije skrenuli na
trenutno zadovoljstvo prežderavanja…
Trudim se pronaći odgovore na sva ta pitanja, no odgovora
nema. Tu je samo osjećaj tjeskobe i nemoći…
Zato ću za kraj ovoga članka odlučiti iskoristiti priliku koju
kroz SiB imam kako bih javno i otvoreno prenio vladajućima misao
koju sam nedavno podijelio sa svojim prijateljima, nekolicinom
koja je ostala u Osijeku i većinom koja je u Irskoj ili na putu
prema njoj.
Znam da nakazama debelog obraza u odijelima to neće puno značiti,
ali onako od srca i iz dubine duše, najiskrenije, želim im da
jednog dana kada otegnu papke u dubokoj starosti, debeli od
hedonizma koji su si priuštili pljačkom naroda, naprave to u
svojim vilama, u svojim krevetima, kraj svojih bazena, u svojim
limuzinama. I želim da tako ostanu toliko dugo dok ih slučajno ne
pronađe, primjerice inkasator TV pristojbe, jer nitko drugi neće
primjetiti da ih nema.
A svojim prijateljima u inozemstvu želim svu
sreću, da svojim poštenim radom osiguraju egzistenciju i
sebi i svojim obiteljima. I iskreno se nadam da nikada neće
zaboraviti, a prije svega da neće zamrziti ovu zemlju! Ali zato i
oni, i mi koji smo ostali, imamo svako pravo mrziti ovu
državu!
Tekst i foto: Marko Banić/SiB.hr