Evo naletili na neke podatke o kažnjavanju biciklista u Slavoniji pa smo odlučili prokopati i po ostalim stvarima koje nas muče dok smo na dva točka.
Iz Osijeka sam. Grada s rekordnim brojem kazni za
bicikliste. Ne vjerujete? Samo posjetite svoje društvene
mreže, neki lega ili legica sigurno šeraju i lajkaju u
frustraciji.
Kako se postaje biciklist? Imaš bicikl. Možda ne uvijek svojim
stopostotnim izborom. Nekad baš voliš voziti to čudo na dva
kotača, a nekad moraš jer nemaš keša za auto, a i bježanje od
kontrolora u tramvajima ti prestane biti napeto nakon petnejst
puta. I voziš taj bicikl. Češće od jednom tjedno. Onda si valjda
biciklist.
Čuvamo okoliš, pokušavamo biti zdraviji, ne pridonosimo previše
decibelima, a i nismo uzrok prometnog kolapsa ujutro i
poslijepodne. O parkingu da ne pričamo. Pokušaj u centru Zagreba
naći parking. I dare you. I double dare you.
Čovjek bi pomislio da si sretan zbog svih benefita, ali ne…
Biciklisti su jedna frustrirana sorta.
Pa koje su naše muke? Od Osijeka preko Zagreba do obale… Svima
nam je isto.
Biciklističke staze
Linije nas dijele. Bez obzira radi li se o državnim granicama ili
o žutoj crti koja odvaja biciklističku stazu. Uvijek je “mi” i
“oni”.
“Evo hodaju mi po MOM dijelu staze!
Argh”
Sjećam se prije desetak godina kako je bilo divno voziti bicikl
Osijekom, nije bilo toliko biciklističkih staza, ali nismo se
hejtali s pješacima, mamama s dječjim kolicima i grupom
tinejdžera. Svi smo živjeli zajedno i snalazili se. On se pomakne
pa ti kažeš hvala, ti siđeš s bicikla kad je gužva jer vidiš da
ne ide.
Danas svatko ima svoj dio puta. Mi imamo biciklističke
staze.
Kako god okreneš, nema ih dovoljno. I u
Hrvatskoj je dovoljno na običan nogostup prefarbati dio, bez
obzira koliko uzak, i proglasiti ga biciklističkom stazom.
Biciklističke staze su u katastrofalnom stanju – pune rupa i
izmijenjenih svojstava zbog korijenja drveća uz stazu, rubnjaci
su previsoko, staze su nacrtane s krive strane umjesto između
kolnika i nogostupa… Staze počinju i nestaju kako ih volja, a
sigurnost i povjerenje vrebaju baš u tim crnim rupama.
Sigurnost i povjerenje
Ovo nije slučaj samo s biciklistima i nije slučaj samo u
Hrvatskoj. Kazne se ne dijele da se zaštite sudionici prometa,
kazne se dijele da se napuni proračun. Vozim bicikl bez ruku?
Kazna. Vozim “preko ceste” gdje nije označena biciklistička
staza? Kazna. Kratki dio odlučim odvoziti po pješačkom dijelu jer
su mi pječaci zauzeli “moju” stazu? Kazna. Kazne na sve strane.
Kad policijoti parkiraju na biciklističkoj (ili bilo tko drugi),
biciklisti se moraju snalaziti.
tumblr_inline_n8i73bSqKv1qznpql
Promet je podređen vozačima
automobila
U Portlandu je umjesto 100 parkinga za automobile postavljeno
1644 mjesta za bicikle. U Nizozemskoj se postavljaju parkinzi za
bicikle dugački na stotine metara. Kad ste čuli za sličnu odluku
kod nas?
Često naletim na raskrižje na kojem se automobilima uključi
zeleno svjetlo za skretanje pa bi oni što prije presjekli našu
putanju. Ovaj put smo u istoj kategoriji s pješacima i uvijek
nesporazumi, uvijek frustracije. Vozaču ružnog Nissana, ne možeš
skrenuti brže nego što mi možemo ravno, čak i kad ti se ranije
uključi svjetlo.
Žmigavci postoje s razlogom.
Jednu veliku ljubav šaljemo svim vozačima automobila koji nas
propuste i beskompromisno uspostavljaju očni kontakt.
Nisu ni biciklisti bezgrešni
Neki biciklisti su stalno šupci, neki samo ponekad. Možda baš
kasnim na posao i želim stići na to crveno svjetlo. Ponekad sam u
tolikoj brzini da se ne mogu zaustaviti i da želim. Manje je
štete ako prođem kroz crveno nego da kočim jer se ionako ostalim
sudionicima prometa ne pali odmah zeleno svjetlo.
Neki oduzimaju prednost, jure ispred automobila, voze slalom bez
mozga i pameti, ne pokazuju namjere do zadnjeg trenutka.
Biciklisti s obje slušalice u ušima su opasnost za sebe i za
druge jer su u svom svijetu.
Opsujem i ja često. Neću lagati. Ali trudim se ne biti taj lik i
dopustiti svima da imaju loš dan.
Izgubljeni pješaci
Izgubljeni pješak je dezignacija za svakog pješaka koji luta
svijetom i ne obraća pažnju na svijet oko sebe. Nekad sam i ja
taj pješak i živciram druge sudionike prometa, ali primjećujem
takve samo kad sam na biciklu.
Krivudaju s pješačke na biciklističku pa nazad, ponekad u
grupama. Kad im zazvoniš, psuju ti i mušku i žensku rodbinu. A
samo želiš proći.
Najbolje je kad ti opsuju jer su se uplašili.
Jedan scenarij: stanem na semaforu. Na
biciklistički dio staze. I pješaci se natrpaju ispred mene jer
svatko u prometu želi biti prvi. Ali ja sam na biciklu. Ja sam
brži, zašto ste me zakrčili? Sad kad se uključi zeleno, moram
manevrirati kroz gužvu baba i mladunčadi da mogu nastaviti svojim
putem, a niste ni vi nešto brže stigli na svoje odredište.
Drugi scenarij: rampe za spuštanje pored
stepenica. Pješaci se uglavnom odluče za rampu, bez obzira na to
što bih se ja htio spustiti tim putem. Pa moram silaziti s
bicikla i NOSITI bicikl. Možda zvuči bezazleno ako se niste nikad
susreli s takvim scenarijem, ali iritira. Jako.
Scenarija ima puno.
Digitalni pješaci
Ovaj trend vlada posljednjih par godina otkad je svatko u svoje
ruke dobio smartphone. Ne spuštaju pogled sa smartphonea čak i
kad hodaju. A kad sam ja bio mali hipster i išao u školu dok sam
čitao knjigu, svi su me izrugivali. Koja je razlika? Nisi u
prometu nego si negdje drugdje, u nekom chatu ili na nekom sajtu.
Bez obzira što misliš da si oke i da su ti refleksi dobri, NISU.
Nemaju sad samo pješaci posla na smartphoneu (ili samrt phoneu),
i vozači tipkaju dok voze, biciklisti također.
Itekako smo za kažnjavanje ovakvih prekršaja jer ozbiljno
ugrožavaju sigurnost. Možda ćeš si pomisliti “al’ga ovaj Franjo
sere, pa samo nekad provjerim broj lajkova na Herbalajf status”,
ali nije samo nekad. Stalno se događa. Vidim vas. Jer sam aktivan
sudionik u prometu i gledam oko sebe što se događa. Tu ste. Ima
vas hrpa. Svima kazna.
Drugi biciklisti
Tu je ponekad i stvar ega, pogotovo kod ovih napucanih likova
koji žele biti brži od tebe. Ali pustiš ih. Neka te prestignu.
Lakše ćeš pičit solo.
Ekipa koja ne zna naštimati svjetla i pritom nas zasljepljuje
konstantno? Njih isto ne volimo.
Ekipa koja siđe s bicikla i gura ga po biciklističkoj? Ako ne
voziš bicikl, nisi biciklist. Bez obzira što imaš bicikl. Ako
nosiš skije u ruci, nisi Janica Kostelić. Marš na pješački dio.
Ekipu sa smartfonima smo već spomenuli.
Uplašeni biciklisti – najčešće starije gospođe, nas ubijaju u
pojam jer su zbog svog straha (od čega?) nepredvidljivi i nikad
ne znaš na koju će stranu. Baba, za tebe je štap, a ne Rog Joma.
I najviše od svega… Lopovi
Rijetki su biciklisti koji si mogu priuštiti novi bicikl ako im
se nešto dogodi sa starim. Kvragu, ja nikako da pokrpam tri
potrgane žbice na stražnjem točku jer mi je teško rastavit se od
tih novaca. Zamisli sad da ti netko mazne tvog dvokotačnog
ljubimca? I kad Batman dođe u pomoć, počinitelj je odavno
zbrisao.
Tim ljudima želimo sve najgore na svijetu. Neka si nabiju anus
svaki put kad prelaze preko previsokih rubnjaka.
Neki biciklisti su si sami krivi jer ne znaju zaključati bicikle
i praktički pozivaju lopove na akciju, ali ima nas koji smo u
panici bez obzira kakve mjere zaštite koristili. Pogotovo zbog
nedovoljno kvalitetnih parkirnih mjesta za bicikle. Ako naletimo
na kakvu ljekarnu ili trgovinu, presretni smo. Inače ovisimo o
drvećima, ogradama, prometnim znacima i ostalim “druže, snađi se”
metodama.
Btw – ako ključaš bicikl, pobrini se da to bude zadnji točak kroz
trokut rame. To je vjerojatno najsigurnije. I neki čvrsti U-Lock.
Što manji, a da imaš opciju na više površina zaključati bicikl.
Tekst: Franjo Opačak/Idesh