Reportaža o simpatičnim radnicima iz inozemstva koji su odavno prihvatili našu kulturu, pa je red da i mi poštujemo njihovu

U Hrvatskoj trenutno rade tisuće i tisuće Indijaca, Filipinaca, Tajlanđana i mnogih drugih. U Osijeku, recimo, radi 80 Nepalaca. Njihov je dom od "Kruasije", kako zovu našu zemlju, udaljen 6000 kilometara, ali i bez planina i hramova u Slavoniji se osjećaju kao kod kuće.

Dio plaće uspiju uštedjeti i poslati kući. Kako žive, što jedu i za koga navijaju, sve je to saznao za RTL Direkt Tin Kovačić.

Sadržaj se nastavlja...

Ako na internetu ukucate Nepal, vidjet ćete da treba preći 6000 kilometara i pola Zemljine kugle kako biste zamijenili frulicu za tamburicu.

Ovih 80 nepalaca učinilo je upravo to. Prošli su pola svijeta kako bi se zaposlili u osječkoj tvrtki koja proizvodi plastičnu ambalažu. Došli su legalno preko agencije. Plaćaju zdravstveno osiguranje i poreze i zarađuju za život. Ovako izgleda njihov radni dan na proizvodnoj traci.

"Radim ovdje oko osam sati na dan. Nije teško", kaže Dilbah.

U potpuno su u ravnopravnom statusu kao i njihovih 500 kolega Hrvatica i Hrvata koji ovdje rade. 

"Jako su vrijedni. Hoće nam uskočiti pomoći. Dobri su radni kolege", kaže Osječanka Aleksandra Perić.

Nakon posla vole prošetati gradom, gdje pobliže upoznajemo četvoricu simpatičnih nepalaca, novih stanovnika grada na Dravi. Osijek i Hrvatska nisu im nepoznanica unazad tri godine. 

Sunil Bam kaže:

"Moji prijatelji već ranije bili u Hrvatskoj. Razgovarali smo i dopisivali se. Rekli su mi da je Hrvatska dobra zemlja. Ako želiš doći ovdje, Hrvatska je najbolje mjesto."

U toj azijskoj zemlji uglavnom se bave poljoprivredom. Mount Everest i egzotična priroda ogroman su turistički potencijal. Nepal je, međutim, jedna od siromašnijih zemalja svijeta. Prosječna plaća tamo je oko 1300 kuna, a ovdje im je plaćen smještaj i hrana, a zarađuju oko 5500 kuna.

"O da, ovdje dobivamo više novca. I svakoga mjeseca kada dobijemo plaću, dio šaljemo našim obiteljima", kaže Bam.

Nekima je plan dovoljno zaraditi i vratiti se u Nepal, a nekima dovesti obitelj ovdje i ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj. Njima najviše odgovara slavonski temperament.

"Da, volim ljude ovdje. Vrlo su prijateljski raspoloženi i pristojni", kaže Manoj Achary.

A nije im strana ni slavonska hrana, dodaje on, iako si i dalje vole skuhati tradicionalnu piletinu i rižu.

Dalje je opet pričao Bam.

Smještaj i hrana su im osigurani?

"Da, to je osigurala tvrtka."

Ali i dalje sami kuhaju?

"Tako je. Kuhamo naša tradicionalna nepalska jela."

"Probao sam nešto što izgleda kao kobasica."

Ali manje?"

"Da, manje. Kao domaće spravljena kobasica."

Možda ćevapi?

"Da, možda."

 A znaju i čime će zaliti dobar ručak, kako svjedoči Achary:

"Dođemo u grad i popijemo vaše pivo. Zatim idemo do rijeke Drave, pa nazad kućama."

Što misle o ovdašnjem pivu?

"Dobro. Dobro."

Najviše problema imaju s našim jezikom. No pohađaju sate hrvatskog i svladali su osnove. Kako bi se što bolje snašli, osnovali su Udrugu prijatelja Nepala. Pomaže i Grad Osijek koji kroz lokalni plan integracije migranata organizira druženja, a čak su, iako više vole odbojku i kriket, posjetili Nogometni klub Osijek.