Urari i postolari danas su vrlo traženi, ali je pitanje hoće li netko jednom nastaviti njihovo poslovanje
Moderne tehnologije, odnosno mogućnost i izbor kupnje gotovo svega u izobilju ne ostavlja puno prostora tradicijskim obrtima poput, primjerice, urara ili postolara. Dok su nekada ručni satovi bili u modi kod svih generacija, a obuća bi se čuvala godinama, danas su te navike namijenili pametni satovi, a mladi gotovo da ne izlaze iz tenisica. Srećom, još uvijek su tu oni koji drže do svojih stvari i ne žele ih odbaciti pa i, rekli bismo, posljednji urari ili postolari u gradu još uvijek nisu zatvorili svoja vrata.
Satovi iz Dalmacije, Zagreba…
“Naša radnja “Urar Živković” na istome je mjestu u Strossmayerovoj od davne 1975. godine i radimo cijelo vrijeme bez prekida, iako smo neke lokacije kasnije otvorili pa zatvorili. No u ovu našu primarnu i najstariju još uvijek ulaze sve generacije pa čak i desetogodišnjaci što nam je više nego drago”, priča urar Zlatan Ižaković koji drži da je ključ uspjeha u zadovoljnim mušterijama, ali i činjenici da, godinama unatoč, satovi s mehanizmom još uvijek nisu dio prošlosti. Štoviše, osim klijenata iz Osijeka javljaju im se i oni iz Dalmacije pa čak i Zagreba. U tim je područjima, kaže, urara sve manje, a i oni koji su ostali tek mijenjaju baterije, narukvice ili remenje.
Zanimljivo je da, unatoč sve prisutnijim pametnim satovima, još uvijek ima onih kojima je mehanički ručni sat draga uspomena. Valja podsjetiti da su upravo takvi satovi bili ranije obvezan poklon pri obljetnicama u tvrtkama pa i prilikom odlaska djelatnika u mirovinu pa time je razumljivo da su vlasnicima dragocjeni i ne žele ih držati kod kuće, već ih i dalje koristiti. Nešto je drukčija situacija sa starinskim zidnim satovima starima i po stotinjak godina, jer je njihove dijelove, kaže naš sugovornik, teže ili nemoguće nabaviti. Ipak, takvi i drugi satovi koji su u ponudi itekako znaju zaintrigirati osnovnoškolce koji, kaže Ižaković, nerijetko traže da im se pokaže kako funkcionira mehanizam u satu.
Kraj obiteljske tradicije?
“To vam je njima, rekao bih, egzotično i vrlo zanimljivo u poplavi pametnih satova. Nažalost, prije 15-ak godina ugašena je i mogućnost školovanja za urara koja se održavala u tadašnjem EMŠC. Prije nekoliko godina bilo je brzih tečajeva gdje bi zainteresirani naučili osnove, no sve je manje ili gotovo i nema onih koji imaju volju i želju naučiti popravljati mehaničke satove”, kaže Ižaković, potkrjepljujući to činjenicom da su ranije putem Zavoda za zapošljavanje tražili djelatnike u svojim urarskim radnjama, ali uglavnom za prodaju, ne i popravke.
Ipak, zahvaljujući onima koji njeguju tradiciju, ali i činjenici
da su ovlašteni servis za SEIKO satove za cijelu Hrvatsku, posla
ima. No ne i nade da će se i nadalje posao prenositi “s koljena
na koljeno”. Ižaković tako kaže da su treća generacija urara, a
pitanje je hoće li i četvrta nastaviti tim putem. Razumljivo, jer
posao urara ne donosi laku zaradu, baš kao ni u postolarskom
obrtu.
Jedna od postolarskih radnji u Osijeku otvorena je još 1998. godine i radi i danas, a vlasnik “Danidi storea” Krunoslav Kovačević kaže kako je velika ponuda obuće dovela do toga da se obuća puno više kupuje nego što se donosi na popravak. Što se više nudi mogućnosti odabira obuće, time je i manje onih koji svoju obuću žele popraviti, bilo da je u pitanju stavljanje potpetica, poluđonova, lijepljenje remenčića i sl. Srećom, kao i u urarskoj djelatnosti tako i u ovoj još uvijek ima onih koji svoju obuću ipak žele sačuvati i ne zamijeniti je novom. No, prema riječima našeg sugovornika, u sve manjem broju. A i oni koji dođu i ostave obuću, katkad se više niti ne pojave!
“Imamo puno obuće koju smo popravili, a vlasnici ne dolaze po nju. Svima je kad donesu popravak hitan, a kad iziđu iz radnje ja ih nakon par mjeseci zovem na telefon da pokupe svoju obuću. Za razliku od urara ili zlatara, obuća nema toliku vrijednost pa je ljudi ostavljaju kod mene i katkad imam osjećaj da im služimo kao sezonsko skladište”, priča Kovačević, dodajući da su mu čak u radnju dolazile osobe koje su htjeli kupiti ostavljenu obuću i prodati je dalje. Kad im je rekao cijenu odustali su, a naglašava kako je klauzulom određeno da za ostavljenu obuću odgovara mjesec dana. Ipak, nikada se nije rješavao obuće koja u radnji stoji puno duže.
Razlika kupovne moći
A kao i kod urarske djelatnosti, niti postolarska više nije moguć odabir u Obrtničkoj školi. Kovačević se prisjeća kako se tijekom njegova školovanja nikada nije govorilo o popravcima, već o proizvodnji nove obuće što je i bio cilj osposobljavanja. Nažalost, danas je proizvodnja skupa pa i da sam izrađuje obuću, ne bi je, kaže, zbog ekonomske situacije imao kome prodati, barem ovdje u Osijeku. Naime, kaže da je situacija u Zagrebu, primjerice, sasvim drukčija i to dakako zbog kupovne moći. Stoga je razumljivo pitanje zbog čega je odlučio ostati u toj djelatnosti?
“Davno sam krenuo u to da sam od postolara koji je zatvorio radnju istu otkupio i počeo s radom najprije na jednoj, a potom i na dvije lokacije. Negdje do 2008. sve je super funkcioniralo, a onda se dogodio nagli pad. Sad nemam kapitala za nešto drugo, a istovremeno nisam želio otići iz Osijeka. Unatoč tome što imam dva sina koji bi mogli nastaviti ovu tradiciju, ne želim da nastave ovo raditi. Unatrag 20-ak godina populacija se izmijenila i postolari baš kao i drugi tradicijski obrti više se ne cijene kao nekada”, zaključuje Kovačević koji usprkos svemu, baš kao i urar Ižaković, ne odustaju od posla najprije zbog ljubavi prema njemu. I radit će to sve dok budu imali za koga, u nadi da će se, kako to biva i sa svim drugim, nekadašnje navike vratiti u modu…