Neaktivno bolničko groblje na Jugu 2 još uvijek otkriva nepoznate činjenice

Tek su malobrojni grobovi uređeni i označeni. Na preostalom prostoru groblja do 1984. godine pokopane su brojne bebe, beskućnici…

I pola mjeseca nakon blagdana Svih Svetih, na jednom osječkom groblju još uvijek stoji svježe cvijeće, upaljene su “tinjalice”, no tek na nekoliko grobova. Ostali, oronuli, nakrivljeni, zapušteni i bezimeni godinama čekaju da ih netko obiđe, a puno je onih čiji korisnici to nikada nisu učinili. Štoviše, riječ je o mjestu gdje nije moguće točno niti znati koliko je ondje pokopano tijela, uglavnom tek rođenih beba, ali i beskućnika. Riječ je o Bolničkom groblju gdje se pogrebi ne obavljaju od davne 1984. godine.

Ni polja, niti reda

Tek povremeno, ispričat će direktor Ukopa Vedran Novokmet, netko od roditelja interesira se za grob svoga djeteta. Katkad su to i članovi obitelji, a upravo je nedavno na jednoj društvenoj mreži osvanuo oglas Dragane T. iz Osijeka (podatci poznati autoru teksta), koja godinama živi u inozemstvu, a u kojem traži svoga brata Gorana, rođenoga davne 1981. godine.

“Nekoliko dana po rođenju proglašen je mrtvom bebom. Ako mi netko može pomoći da ga nađem, značilo bi mi puno”, napisala je Dragana.

Nije trebalo dugo kako bi se otkrilo da je njezin brat Goran pokopan upravo na Bolničkome groblju. Iz nekoga, samo roditeljima znanog razloga, nikada nisu stupili u kontakt s Ukopom pa shodno tome nisu niti znali ishod te mučne situacije. Goran je, doznajemo, pokopan na polju 1, red 4…

“Nakon gotovo pola stoljeća i činjenice da se ondje više pogrebi ne obavljaju, ondje više nema polja niti redova. No Bolničko je groblje u sustavu održavanja grobalja na području Osijeka i svatko tko ondje dođe može vidjeti da nema korova, groblje nije zapušteno i još uvijek ima onih koji obilaze grobove svojih najmilijih koji su ondje pokopani prije 1984. godine”, naglašava direktor Novokmet.

I doista, dolaskom na Bolničko groblje mogli smo se uvjeriti da roditelji ili ostali članovi obitelji posjećuju groblje na Bikari, smješteno između Muslimanskog i Židovskoga groblja. Sukladno svemu navedenome, na Bolničkom groblju ne plaća se grobljanska naknada. Podatci o pokopanima na tome groblju nalazi se u knjizi koja je trenutno na Novogradskome groblju.

Podaci u knjizi

“Bilo je slučajeva da su roditelji pitali za svoje dijete, no jednostavno u knjizi nije stajao taj podatak. Kad nam se javi netko nakon nekoliko desetljeća, a da ranije nije posjećivao grob, teško je znati gdje se točno nalazi. Uz to, ondje je i zajednička grobnica gdje su pokapani oni koji su dovezeni iz bolnice, a nisu imali nikoga”, kaže Novokmet, naglašavajući da se cijela procedura pokapanja takvih slučajeva nakon 1984. godine nastavila na Centralnome groblju i tako je i danas.

Ukoliko je, primjerice, tek rođeno dijete ipak imalo ime i prezime, a što je bio slučaj i s bratom naše sugovornice Dragane T., tada je lako ući u trag nalazi li se tijelo ondje ili gdje drugdje. Tijekom godina, doznajemo, bilo je raznih slučajeva pa su tako roditelji tražili bebu i tvrdili da je pokopana na Bolničkome groblju. Kako Ukop nije imao podatke o tome, odnosno bolnica nije predala dokumentaciju, priča direktor Novokmet, nije bilo moguće potvrditi navode roditelja. Sukladno predanoj dokumentaciji upisivali su se podatci preminulih, a čemu svjedoči i spomenuta knjiga.

Unatoč tome što je Bolničko groblje neaktivno i što tek manji broj članova obitelji obilazi grobove, priča koja je spominjala u medijima prije 20-ak godina kako će se groblje zatvoriti, odnosno izmjestiti, više nije aktualna. Uostalom, sama pomisao na to da se ondje u, kolokvijalno rečeno, kutijicama nalaze posmrtni ostaci tek rođenih beba od kojih mnogima nije označen grob, dovoljno je strašna. No, srećom, još uvijek ima onih koji ih se sjećaju, makar i ne bili u mogućnosti znati gdje se točno nalaze. Jedna od njih je i Dragana T. koja je zahvalna zbog našeg otkrića i kako kaže, puno mirnija znajući da je njezin brat – negdje na Bolničkom groblju.

“U obitelji se nije potezalo pitanje o cijeloj toj situaciji, a ja sam sad jednostavno željela znati gdje je moj brat. Čim dođem u Osijek, znam gdje ću prvo otići”, kaže Dragana T., u čijem domu sad gori upaljena svijeća za brata kojega, godinu dana kasnije rođena, nije niti mogla upoznati.