Grad Osijek trebao bi uložiti više sredstava u prostor Pothodnika kako bi se potaknulo mlade ljude na otvaranje vlastitih obrta, ali i kako bi turisti imali priliku vidjeti nešto zanimljivo u centru grada, a ne sve više zatvorenih tvrtki i oronulih zgrada
Pothodnik na osječkom Trgu Ante Starčevića nekada je bio veliko i poznato obrtničko središte, a danas je pomalo zanemaren prostor s obzirom na to da mnogi radije odlaze u kupovinu u ostale trgovačke centre u Osijeku i okolici. Međutim, u njemu dugi niz godina i dalje uspješno posluju brojni obrtnici poput ključara, postolara, krojača, kožara i zlatara.
Među njima je i Osječanin Krešo Antolović koji radi kao obućar još od devedesetih godina. Svoje početke u toj struci bilježi na Sjenjaku i u Kožari, a u subotu će biti točno 31 godina otkako je otvorio vlastiti obrt upravo u prostorima Pothodnika. Od tada, pa sve do danas, neprekidno posluje.
“Ovo je jako kreativan posao. Iz ovoga posla, u principu, može nastati milijun drugih. Onaj tko zna raditi s rukama ima mnogo više mogućnosti za napredak. Recimo, ja izrađujem kuhinje te dizajniram i uređujem stanove. Kada sam išao u srednju školu, nisam mislio da ću ovo raditi, ali nije mi nimalo žao”, govori Krešo.
Kroz svoj je posao, navodi, stekao mnogo prijatelja i poznanika, ali i dragih mušterija.
“Sada kod mene već dolazi treća ili četvrta generacija ljudi. Djeca koja su, kada sam tek otvorio obrt, imala dvije godine, sada su 30-godišnjaci. Osim toga, radim s još dva djelatnika te sam sretan i ponosan na to što smo opstali u ovom modernom sustavu”, ističe.
Dodaje i kako mu 95 % mušterija čine upravo žene.
“Jedan je stari majstor rekao – tko sa ženama radi, ne može propasti. Muškarac nema taj osjećaj da se odijeva i da mijenja cipele. Koristi jedne svečanije cipele za svatove, krizme i pričesti, dok se žena voli dotjerati, što je super i meni je drago zbog toga”, priča Krešo.
Prisjeća se, nadalje, i određenih anegdota koje je na početku poslovanja doživio sa svojim mušterijama. Jedan mu je Nijemac tako redovito na popravak bio donosio kofere, a spominje i ženu koja mu je jedanput bila donijela dva lonca s juhom.
“Skuhala je juhu u loncu i poklopila ga s drugim loncem iste veličine. Kada se ta juha ohladila, nije mogla izvaditi drugi lonac, pa se sjetila da to odnese kod majstora Kreše. Kolega i ja razmišljali smo kako to riješiti, a u međuvremenu se i ta juha sigurno već usmrdjela. Onda sam joj rekao da ode kući i da ju podgrije”, smije se Krešo.
Među novijim pak zgodama ističe zahtjeve mladenki koje žele imati cipele od istoga materijala od kojega im je i svadbena haljina, pa im onda on postojeće sandale ili štikle presvuče. Što se tiče cijena usluga, većinu nije promijenio već unazad 20 godina. Povisio ih je tek u posljednje vrijeme, ali gotovo neznatno.
“Male su petice godinama koštale isto koliko i jedno muško šišanje. Sada se cijene šišanja kreću između 60 i 80 kuna, a naše su petice ostale na 40”, navodi.
Osim povoljnih i istovremeno kvalitetnih usluga, obućar smatra da ga u odnosu na ostale izdvaja tri desetljeća uspješnog poslovanja, ali i činjenica da u Osijeku kronično nedostaje postolara.
“Stvorio sam nekakav brend i to ime Krešo. Kada god pitate nekoga gdje će popraviti cipele, reći će – kod Kreše. Krenuo sam od malih stvari, a sada sam tu, evo, 30 godina i presretan sam zbog toga. Nas smo trojica u radnji od 30 kvadrata i solidno poslujemo, što smatram velikim uspjehom za hrvatske prilike i u tom poslu”, konstatira.
Zanimljivo je, tvrdi nadalje, kako u Osijeku danas rijetko tko izrađuje cipele, dok se tijekom poslijeratnog razdoblja, primjerice, u Županijskoj ulici, u svakoj petoj zgradi nalazila postolarska radionica. Osim toga, kaže kako više ni djeca nisu toliko zainteresirana za izučavanje tog posla.
“Poznam klince koje zanima kreativni rad, no mogu ih prebrojati na prste jedne ruke. Većina je usmjerena prema digitalnoj tehnologiji, no mobitel im neće popraviti cipelu”, navodi.
Iz tog razloga smatra da bi Grad Osijek trebao uložiti više sredstava u prostor Pothodnika kako bi se potaknulo mlade ljude na otvaranje vlastitih obrta, ali i kako bi turisti imali priliku vidjeti nešto zanimljivo u centru grada, a ne sve više zatvorenih tvrtki i oronulih zgrada.
S time se slaže i Osječanka Anica Pucek-Đuretić koja u Pothodniku radi već gotovo 12 godina, ručno izrađujući, prodavajući te popravljajući obuću, galanteriju, remenje, jakne, torbe i ostale slične predmete. Prvotno je krenula raditi kod kuće, pa u Blok centru 2, a onda je unajmila lokal u prostorima Pothodnika nakon što je vidjela da su se cijene lokala nakon svakog natječaja spuštale za 30 %.
“Ja radim nešto što nitko u Osijeku ne radi, dakle – radim svašta. Ono što nitko ne želi napraviti, ja napravim. Primjerice, guljenje je jakni veliki problem zbog loših materijala koji se krenu guliti od stajanja, a ne moraju se uopće ni nositi. Moji su proizvodi isključivo od prave kože. Ne radim s umjetnim materijalima”, govori Anica.
Navodi kako njezin obrt posjećuju i mladi i stari iz svih krajeva Hrvatske jer su cijene njezinih usluga jeftinije u odnosu na, primjerice, cijene usluga sličnih obrta u Zagrebu. Najtraženiji su upravo popravci, ali ima stalnih mušterija koje kupuju i gotove proizvode.
“Sada su “in” žive boje – što šarenije, to bolje. Međutim, ja i inače radim sve od tih nekih drugačijih i “luđih” materijala te nikada nisam bila kao drugi. Recimo, prije 15-ak godina u modi je bilo srebro i tada nisam htjela raditi s njime. Jedna me žena bila zamolila da joj napravim srebrnu torbicu, ali rekla sam joj da ne radim sa srebrom. Na kraju je bila kupila moju torbu kraljevsko plave boje, što nitko nije nosio u to vrijeme, a njoj se svidjela. Ne moraju svi stalno izgledati isto”, opisuje.
Dodaje i kako zna biti posebnih zahtjeva, no ona uvijek pronađe rješenje za sve.
“Moje mi mušterije često znaju reći da ne idem u mirovinu jer im neće imati tko popravljati stvari. Ja imam uvjete za mirovinu, ali budući da su mirovine takve kakve jesu, radit ću dokle me god zdravlje bude služilo”, ističe.
Kao i Krešo, i ona bi voljela da se Pothodnik prenamijeni isključivo u obrtnički dio grada.
“Ljudi u Pothodnik dolaze uglavnom ciljano i u njemu nema mnogo prolaznika, za razliku od, primjerice, Portanove u koju ljudi idu kako bi prošetali njome, vidjeli što ima novo i sjeli u neki kafić jer je tamo mnogo veći izbor trgovina. Ovdje je, s druge strane, naglasak na udrugama, umjesto na obrtnicima. Ja znam da je gradu bitno samo da iznajmi lokal, ali bi se to moglo drugačije osmisliti kako bi se privukao veći broj ljudi u Pothodnik te se, primjerice, dati poticaje mladim ljudima za otvaranje vlastitih obrta”, navodi Anica.
S istom se poteškoćom suočava i posljednji sugovornik Marko Mihaljević koji radi u Pothodniku kao urar. Obrt je, kaže, otvorio njegov tata Karlo Mihaljević još davne 1972. godine u Đakovu, da bi se godinu dana nakon toga preselio u Osijek i kontinuirano radio sve do umirovljenja 2015. godine.
“Prodajemo i popravljamo sve vrste satova, ali i baterije, remenje i stakla. Skuplji se pak, odnosno zlatni i srebrni satovi naručuju, dok su nam trenutno u prodaji uglavnom modni satovi. Cijene im se kreću od 100 pa do dvije ili tri tisuće kuna”, govori Marko.
Tvrdi kako im satove kupuju i donose na popravak isključivo pripadnici starije populacije koji uglavnom dolaze po preporuci jer, osim što je promocija Pothodnika na društvenim mrežama iznimno slaba, u njemu spomenuto i nema mnogo prolaznika koji bi uočili lokal. Među pak anegdotama ističe činjenicu kako je jedanput u ladici zidnog sata pronašao šest dukata.
“Nisam to odmah rekao čovjeku kada je došao po sat. Prvo sam ga pitao nedostaje li mu nešto, pa je rekao da ne. Onda sam ga pitao je li se nešto nalazilo u satu, na što je odgovorio da nije. Tek sam mu potom dao te dukate. Bio je presretan i htio mi je ostaviti jedan dukat, no nisam ga htio uzeti. On je bio naslijedio sat i nije ni on znao da su dukati u njemu. Zahvaljujući njemu, recimo, došlo je more ljudi u lokal”, ističe.
Naglašava i kako je posao urara lijep, zanimljiv i pristojan. Međutim, navodi kako zbog kupovine istog sata po čak i povoljnijoj cijeni kod njega ljudi obično odu u Portanovu, ponovno se dotičući problematike nedovoljnog pridavanja pozornosti Pothodniku i nedovoljnog ulaganja sredstava Grada Osijeka u njegov prostor.
“To je prvi trgovački centar u Osijeku, a posve je zaboravljen. Još se i nalazi u središtu grada. Grad je prošle godine dao 500 tisuća kuna za božićnu rasvjetu, dok u Pothodnik nije uložio ni kune. Ovo im je zapravo jedan veliki skup lokala na kojima vuku novce i dozvoljavaju udrugama da ih unajmljuju. Udruge vode divni ljudi, ali realno, one mogu biti bilo gdje i ne bi se trebale nalaziti u trgovačkom centru”, zaključuje Marko.